Danilo Krstanović je rođen u Sarajevu 1951. godine u porodici u kojoj je fotografija tradicija i koja je dovedena do najvećeg dometa svog vremena. Ljubav prema fotografiji naslijedio je od oca i strica. Otac Slobodan Krstanović i stric Uroš Krstanović bili su majstori fotografije i među najvećim foto umjetnicima u BiH. Prve fotografije snima kao dječak, zajedno sa ocem u toku snimanja filma ‘Hanka’. Profesionalno se počeo baviti fotografijom još 1968. godine u foto-studiju ‘Dumišić’, gdje je stekao sva potrebna osnovna znanja. Nakon toga radi u ‘LIK’-u i bavi se pozorišnom fotografijom, ali ne zadugo, pošto je ona bila isuviše statična za njegov nemiran fotografski duh. Stoga je kao volonter prešao u ‘Oslobođenje’, gdje je samo poslije godinu dana primljen u stalni radni odnos kao sportski reporter.
Dinamika sporta i neophodnost da u pravom trenutku bude na pravom mjestu i reaguje u djeliću sekunde, izoštrili su njegov urođeni reporterski nerv i doveli do zavidne razine sposobnost da odabere i zabilježi karakteristični trenutak događanja, akcije, drame, atmosfere i to prezentira najširem krugu korisnika. Od 1989. godine saradnik je i poznate svjetske kuće ‘Reuters’ koja je znala da ocjeni vrijednost njegovih dinamičnih fotografija, punih života, dinamike i tragike vremena u kome su nastale.
Svoje prvo ratno iskustvo imao je u Rumuniji, u Temišvaru, odakle je slao reporterske priloge matičnoj redakciji ‘Oslobođenja’ i drugim listovima. Od prvih dana rata na našim prostorima je na mjestu događanja i svojom kamerom neumorno bilježi impresivne i neponovljive dokumente vremena. Prvo iz Ravnog, a zatim dva puta iz Dubrovnika, isto toliko iz Vukovara, zatim iz Borovog Sela, Ernestninova, Sarvača, hvatajući svojim objektivom događaje, vrijeme i prostore, postajući tako istaknuti hroničar naše ratne tragedije.
Iako se dobro ne vide, na fotografiji se nalaze ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, prve žrtve rata. “Skup je bio ispred Holiday Inn-a i svijet je krenuo prema Vrbanja mostu. Normalno i ja sam sa njima krenuo. Kad je pucnjava počela svi su se prepali, i ja sam se prepao. Potrudio sam se koliko sam mogao da zabilježim. Nisam bio ni svjestan da sam snimio početak agresije na jedan grad. Na jednoj se fotografiji vidi vojnik i odakle je pucao na masu koja se kretala prema mostu.” Danilo Krstanović
Preko stotinu fotografija Danila Krstanovića ‘Reuters’ je objavio u svojim izdanjima i distribuirao širom svijeta preko brojnih poznatih internacionalnih listova. Fotografije u tim listovima su jedne od prvih slika ratnog Sarajeva koje je svijet vidio. Nezaboravne su njegove fotografije koje je 2. maja 1992. godine snimio na Skenderiji. Danilo Krstanović je bio svakodnevno prisutan u Sarajevu od prvih barikada marta 1992. godine do kraja rata i poslije.
“Čitavo ovo vrijeme morao sam trčati da bih izbjegao snajpere i granate. U ovom ratu se fotografija pravi pješke i ni sam nisam svjestan koliko sam kondicije stekao svakodnevno pješačeći od zgrade Oslobođenja do Baščaršije.”
Danilo Krstanović
“Ja kad idem nešto da snimam, ja sve mislim da ne padne granata, da ne moram to snimit. Ili snajper, ili pred bolnicom, bilo gdje. Da ste bili samo na jednom masakru na kojem sam ja bio. Dovoljan bi vam bio masakr u ulici Vase Miskina ili masakr koji se desio na pijaci Markale, da čovjek prolupa. Da pukne. Više pod kožu ne može. Dabogda da se nikad nisam ni počeo baviti ratnom fotografijom, jer ono što sam ja vidio ne bih nikome poželio da vidi”
Danilo Krstanović
“Ja često dolazim na ovo mjesto, i prije rata sam dolazio. Dolazio sam drugim poslom. Malo sam igrao fudbal, malo snimao treninge. A evo sad opet dolazim ovdje, često, pošto se ovdje sahranjuju ubijeni. Dolaze familije da obiđu svoje najmilije. Tu se nekad fudbal igrao. Ja sam nekad sa ovog mjesta snimao golove, a evo sad snimam nišane.”
Danilo Krstanović
“Razlika između Danila i nas inostranih fotografa jeste da smo mi ponekad mogli i napustiti Sarajevo i odmoriti se u normalnim uslovima gdje nema rata i razaranja, prepunog smrti, patnje, plača i sahrana. Sahrana koje se dešavaju svaki dan. Danilo nije imao taj luksuz, jer kao Bosanac nije mogao izaći iz Sarajeva. Svaki dan hodao je ulicama grada – riskirajući svoj život da bi napravio nevjerovatne slike užasa opsade. Nikad se nije žalio, jer je bio možda najskromniji i najtiši čovjek s kojim sam ikad radio.”
Peter Andrews
“Sjećam se posljednjeg masakra u Sarajevu koji se dogodio 28. avgusta 1995. godine. Danilo i ja smo napustili kancelariju u oklopnom Land Roveru i otišli do centra grada. Parkirali smo se i otišli u šetnju. Prije tog događaja Sarajevo je bilo mirno i ljudi su počeli da hodaju ulicama osjećajući se sigurno i opušteno. Otišli smo na kafu, pa smo se prošetali zatvorenom tržnicom i zadesili smo se tačno iza ugla Katedrale kad smo čuli jaku eksploziju. Nismo bili sigurni gdje se to dogodilo, ali smo potrčali tamo i dočekali su nas užasni prizori; tijela mrtvih ljudi posvuda, ljudi panično bježe, mole za pomoć.”
Peter Andrews
“Obojica smo počeli slikati, jer je bilo puno drugih ljudi koji su već pomagali ranjenicima. Ne sjećam se koliko smo dugo ostali, ali smo obojica odlučili otići nakon nekog vremena i odvesti neke ranjenike u bolnicu našim automobilom. Danilo je bio vrlo smiren tokom cijele situacije. Razgovarao je s ranjenicima uprkos činjenici da je još nekoliko minobacačkih granata palo u blizini i da smo tek nekoliko minuta ranije prošli ispred ulaza Tržnice. Nakon što smo se odvezli do bolnice i pomogli ranjenima koje smo dovezli, vratili smo se u ured.”
“Fotografije koje smo tog dana uslikali su neke od najbitnijih fotografija u mom životu ali ih nikad ne bi želio ponoviti.”
Peter Andrews
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Danilo je imao dvije izložbe o Sarajevu. Prva 1993. godine, pod nazivom ‘Ratne slike Sarajeva’, i izložbu pod nazivom ‘Sarajevo’. Izložba je obišla Europu, a 1996. godine je poklonjena Umjetničkoj galeriji BiH. Fotografije Danila Krstanovića, pored visokih umjetničkih kvaliteta, imaju i veliku dokumentarnu vrijednost za buduće izučavanje agresije na našu zemlju i svega onog što je ona sa sobom donijela. Bio je član Foto kluba Sarajevo i nosilac zvanja fotografa prve klase. Učestvovao je na mnogobrojnim izložbama kod nas i u inostranstvu i dobitnik je više nagrada i pohvala za fotografije.
“Svaki snimak je dio historije i istine o hrabrim Sarajlijama koji vole ovaj grad i brane ga sa toliko ljubavi da određene brđane hvata panika pa u svojoj nemoći bacaju granate po nedužnoj djeci, ženama, starcima, bolnicama i svemu sto se miče po gradu. Samo da mi je znati šta li to snimaju moje dojučerašnje kolege koji su otišli na Pale, jadna im majka.”
Danilo Krstanović
Danilova galerija ‘Sarajevo pod Opsadom’
o
Danilo i njegove kolege su tokom rata filmove brojali na centimetre, papir i kemikalije vagali na grame, snimali, plakali, trpili, gladovali kako kaže ali se nisu predali, njima u inat. “Proći će i ovo ludilo. Hoćete li nam ikada moći pogledati u oči? Ali bolje ne dolazite, neka ostanu uspomene na nekadašnje akšamluke i roštiljanja do zore. Neka ostane uspomena na Olimpijadu, kada smo zajedno radili i bili kao jedan. Tada smo zajedno išli u šumu. A danas mi ne pada na pamet da vas pozovem da se vratite iz tih, vaših šuma, jer ste izdajice. Izdali ste i ljude i našu časnu profesiju. Zato ostanite u šumi. Tamo među vukodlacima, i jeste vam mjesto.” Danilo Krstanović
DANILO KRSTANOVIĆ je rođen 17. jula 1951. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.
Preminuo je 12. maja 2012. godine, u svom Sarajevu.
Posebna zahvala: Renati Krstanović, Peter Andrews-u, Rikard Larmi i Amelu Emriću.
Preveo Mustafa Čorbo
Korištena muzika: ‘Edin Bosnić Quartet – Song For My Mom’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2020 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
