Ne treba čovjeku puno da sanja.
Dovoljan je mali detalj, jedna riječ, treptaj oka.
Iskra koja zapali i pokrene romane ispisane u prošlosti.
Čovjek sebi stvara i ono neostavreno.
Kao da me neko vidi, ko to može znati da ja sebi lažem.
Ja ću da sanjam šta ja hoču.
Snoviđenje.
Da li je to zato što mi nedostaje.
To neko neiskorišteno vrijeme.
Uspomene.
Ponekad kiša crtica.
Pljusak.
Voda koja buja i nema gdje.
Poplava misli.
Naviru naglo, isprekidano i nepovezano.
Kao da su u vremenskom sukobu.
Na momenat izgledaju kao mali i beznačajni djelići života, sitni detalji.
Krnjavi komadi razbijenog ogledala.
Odrazi nekog drugog ja.
Svaki za sebe je dio slagalice koja proizvodi kolaž mirisa,
zvukova, dodira, koji meni daju jedan prošli život.
Kako tu javu sačuvat da je posjedujem kao dio mog bića.
Kad se svijet strovali na mene.
Kad čeznem.
Da je imam kao utjehu.
Možda ja sebi stvaram iluzije, sanjarim, umišljam
u nadi da ću formirati lik.
Da ću vratiti nepovratno.
A danas.
Stvaram uspomene svojoj djeci,
oživljavam sebe kroz njihovu igru.
Ponovo udišem prošli život.
Živ je.
Živ sam.
