Anja Niedringhaus rođena je u Höxteru – Sjeverna Rajna-Vestfalija u Njemačkoj, a počela je raditi kao slobodna fotografkinja sa 17 godina, dok je još bila u srednjoj školi. Godine 1989. je za njemački list Göttinger Tageblatt pokrivala rušenje Berlinskog zida.

Anja je znala šta želi rano u životu. Kad je imala 7 godina, djed joj je pokazao globus. Jako se trudila pronaći Höxter na tom globusu ali bez uspjeha. “Tada sam otkrila koliko je svijet velik”, prisjeća se ona. Željela je vidjeti svijet vlastitim očima. I željela je snimiti ono što vidi uz pomoć svoje kamere. Čak i tokom školskih godina u Höxteru imala je precizan cilj, “Željela sam biti fotograf od svoje 12. godine”, kaže. Njezina prva kamera bila je stara djedova. Kasnije joj je lokalna fotografska radnja omogućila da otplati zahtjevniji komad profesionalne fotografske opreme u mjesečnim ratama od 50 njemačkih maraka. Godinama kasnije, zahvalila im se nudeći svoju potpisanu foto-knjigu pod nazivom ‘U ratu’ (‘At War’) koja sadrži izbor njenih fotografija snimljenih u različitim ratnim zonama.

S redovnim radom kao fotoreporter počela je 1990. godine kada se pridružila European Pressphoto Agency (EPA) u Frankfurtu u Njemačkoj. Jedan od njenih prvih zadataka za EPA bio je pokrivanje sukoba na Balkanu, gdje su snage bosanskih Srba redovno napadale novinare. Anjino vrijeme na Balkanu počelo je s izvještavanjem o proglašenjima nezavisnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine. Godinu dana kasnije stigla je u Sarajevo (galerija), a regija će biti njen dom do 1995.

“Karijeru u novinarstvu započela sam kao slobodnjak. Upravo sam bila završila fakultet na kojem sam studirala književnost, filozofiju i novinarstvo. Nisam uopšte trebala pokrivati rat u Jugoslaviji. Moj urednik je smatrao da sam premlada i da sa sam žena bez iskustva u pokrivanju sukoba. Činilo se nemogućim. Pokrivala sam pad Berlinskog zida i nekoliko drugih zadataka, uključujući putovanja s papom, ali nikad sukob. Ipak, odbila sam odustati jer sam vjerovala da je posao pravog novinara da pokriva takav rat usred Europe. Napisala sam dugo pismo svom šefu u kojem sam mu rekla zašto moram ići i zašto me mora poslati. Ne sjećam se riječi koje sam napisala, ali koje god da su bile, uvjerile su ga. Sedmicu dana kasnije sam bila na putu. Tokom prve sedmice u Hrvatskoj pogodio me snajper, ali metak je okrznuo moju pancirnu jaknu. “
Anja Niedringhaus

Bosanska djeca zabavljaju se na ljuljački kućne izrade, dok su škole zbog sigurnosnih razloga zatvorene u Sarajevu, 28. novembra 1994. godine.
Anja Niedringhaus | EPA

“Život u gradu pod opsadom okupio nas je i sve smo dijelili jedni s drugima. Ako je neko imao tjesteninu ili svježe voće, onda je to dijelio s drugima. Sjećam se da sam jedne večeri dobila poruku preko voki-tokija od kolega iz AP-a koji su se domogli neke tjestenine. Rečeno mi je da dođem u njihov ured da je podijelimo, ali da bih stigla tamo morala sam proći Alejom snajpera. Taj dio Sarajeva je stalno bio na meti napada. Snajperisti su progonili ljude dok su se kretali ulicama poput zečeva. Te večeri s tjesteninom, snajperi su bili neumoljivi. Uskočila sam u automobil s kolegom i pokušali smo zaštititi vjetrobransko staklo našim pancirnim prslucima. Izletjeli smo iz garaže punom brzinom. Skrivala sam se toliko nisko u autu dok sam pokušavala voziti da sam jedva vidjela ulicu ispred sebe. Vozila sam tako brzo da smo stigli na tjesteninu bez ijednog metka na autu. Sjećam se te noći kao da je bila jučer.”
Anja Niedringhaus


Anja Niedringhaus na dženazi Amela Hodžića, šesnaestogodišnjaka kojeg je ubio snajperista sa zloglasne ‘Špicaste stijene’
6. maja 1995., Sarajevo.

Prijatelji na Amelovoj dženazi, 6. maja 1995., Sarajevo.
Anja Niedringhaus | EPA

“Ono što je za Sarajevo bilo jedinstveno jeste i drugarstvo. Bez obzira ko je radio za koga, nikada nismo dopustili da konkurencija nekoga dovede u opasnost ili stane na put našoj saradnji. Čak i danas kad se sretnem s kolegama iz tih dana, kao da je bilo jučer. Vrijeme leti. U tom ratu u Sarajevu sam doživjela osjećaj zajednice novinara kao porodice. Bilo je to tako jedinstveno i za 20 godina od tada više ga nikad nisam našla.”
Anja Niedringhaus

Sarajevo je dugi niz godina za mene bilo dom. Prijateljstva koja sam tad stekla su trajna.”

Anja Niedringhaus

Dok je pokrivala demonstracije u Beogradu 1997. godine, policijski automobil joj je pregazio stopalo i slomio ga na tri mjesta, što je zahtijevalo tri rekonstruktivne operacije. Iste godine Niedringhaus postaje glavni fotograf EPA-e.

Na Kosovu je 1998. godine granata izbacila Niedringhaus iz automobila kad je uhvaćena u unakrsnoj vatri. U Albaniji je 1999. godine bila s grupom novinara na graničnom prijelazu Albanija-Kosovo, kad su ih NATO snage greškom bombardovale. Niedringhaus kaže da su se ona i njezine kolege pokušali sakriti u bunkere i automobile dok su NATO snage i dalje pucale. Bombardovanje je trajalo 20 minuta, sve dok NATO nije čuo za svoju grešku. Automobili nekoliko novinara su uništeni, a nekoliko drugih novinara u grupi je ranjeno. 

Anja Niedringhaus pokrivala je svaki veći sukob, uključujući ratove u Iraku i Afganistanu, radeći za Europen Press Photo Agency (EPA) te za Associated Press (AP) od trenutka kad im se pridružila 2002. godine. Uključena je u knjigu pod nazivom ‘Bilderkrieger’, što je bio njen neslužbeni nadimak, a znači ‘foto ratnik’. Otada su neke izložbe nazvane tako.

2001. godine Anja Niedringhaus je fotografisala posljedice 11. septembra u New Yorku za EPA-u. Ubrzo nakon toga, otputovala je u Mazar-e-Sharif i Kabul, gdje je provela tri mjeseca pokrivajući pad talibana u Afganistanu.

Veći dio njenog posla od tada je odveo na Bliski Istok, gdje je izvještavala o događajima u Izraelu, Kuvajtu, Turskoj i u pojasu Gaze. Kad je počeo rat u Iraku, Niedringhaus je otputovala u tu zemlju, koja se smatra jednim od najopasnijih mjesta na svijetu na kojem novinar može raditi. Prema Međunarodnom institutu za štampu, u Iraku su 2004. godine ubijena 23 novinara. U novembru 2004. Niedringhaus je bila pridružena američkim marincima tokom američke ofanzive na Faludžu. Također je fotografisala bombaške napade na sjedište Crvenog krsta u Bagdadu i italijanske baze u Nasiriji, kao i događaje u zatvoru Abu Ghraib i iračke izbore 2005. godine.

2005. godine, Anja Niedringhaus postala je prva Njemica koja je osvojila Pulicerovu nagradu, bila je jedina žena u timu od 11 fotografa AP-a u Iraku. Bila je oduševljena osvajanjem najveće američke nagrade za novinare, ali je to ni na koji način nije promijenilo. Ubrzo su je muzeji počeli kontaktirati kako bi joj ponudili izložbe njegnog rada. “Kažu da je to umjetnost”, rekla je. “Ali ja svoj rad ne smatram umjetnošću.” Rekla je da ona svojim radom nastoji prikazati stvarnost što je preciznije moguće, pitajući se pri tom: “Ko će to učiniti, ako ne mi”?

Dvije njezine fotografije bile su dio AP-ovih kandidata za Pulicerovu nagradu. Mnoge od tih slika su duboko uznemirujuće, ali nećete lako zaboraviti Niedringhausovu sliku američkog vojnika u maskirnoj uniformi na razrušenoj gradskoj ulici, okrenut leđima prema kameri, s malenim GI Joeom u maskirnoj uniformi privezanim na leđa.

Američki marinac 1. divizije u ruksaku nosi maskotu za sreću dok njegova jedinica prodire dalje u zapadni dio Faludže. 14. novembra 2004., Irak.
Anja Niedringhaus | AP

Iste godine, 2005., bila je prva Njemica koja je dobila Nagradu za hrabrost u novinarstvu. U svom govoru je rekla: “Ja svoj posao jednostavno obavljam kako bih kamerom i srcem izvještavala o hrabrosti ljudi.”


Radna oprema je djelovala i kao neka vrsta zaštite, jer je stvarala udaljenost. “Drago mi je što imam kameru koja mi može pružiti određeni osjećaj udaljenosti ili čak osjećaj sigurnosti; mogućnost da se koncentrišem. Ponekad je mnogo teže nositi se sa situacijama kada odložite kameru.”, rekla je. Bilo je trenutaka u kojima je ona odložila kameru kako bi spontano ukazala prvu pomoć. U Sarajevu je jednom odvezla ranjene ljude u bolnicu. Tek kasnije je shvatila da nije snimila nijednu fotografiju.


Anja je ubijena 4. aprila 2014. u mjestu Banda Khel koje se nalazi u provinciji Khost na istoku Afganistana. “Tako sam sretna”, jedna je od posljednjih Anjinih rečenica, sjeća se njena kolegica koja je sjedila pored nje u zadnjem dijelu automobila kada je afganistanski policajac počeo pucati. Dok je kanadska novinarka koja je vidjela policajca kako im prilazi uspjela reagovati podižući ruke, Anja nije bila svjesna šta se događa te su je meci iz kalašnjikova ubice pogodili u glavu. Kathy Gannon (60) teško je ranjena. Anja je svoju posvećenost stanovnicima Afganistana i drugih dijelova svijeta gdje rat svakodnevno vlada platila vlastitim životom.


U pismu osoblju, predsjednik AP-a Gary Pruitt sjetio se Niedringhaus kao “duhovite i neustrašive, s glasnim smijehom kojeg ćemo se uvijek sjećati”.

“Anja je 32. zaposlenik AP-a koji je dao svoj život u potrazi za vijestima otkad je AP osnovan 1846.”, napisao je. “Ovo je profesija hrabrih i strastvenih, onih koji se zalažu za misiju donošenja svijetu informacija koje su nepristrane, tačne i važne. Anja Niedringhaus je tu definiciju ispunila na svaki način.” Gary Pruitt



Vječno počivalište Anje Niedringhaus u Höxteru.
Ovdje možete pogledati kratki video sahrane.


“Mogla sam se kloniti nevolja veći dio svog života, ali sam uvijek bila privučena ljudima koji pate u teškim situacijama.”

Anja Niedringhaus

Anja Niedringhaus nikad neće biti zaboravljena; zbog njenih fotografija; zbog ‘nagrade Anja Niedringhaus za hrabro novinarstvo‘ koju je pokrenuo IWMF. Nagrada će se dodjeljivati jednom godišnje fotoreporterima koji nastavljaju Anjin rad. Nagradu je pokrenula donacija u iznosu od milion američkih dolara od Fondacije Howard Graham Buffett.

ANJA NIEDRINGHAUS rođena je 12. oktobra 1965. u Höxteru u Njemačkoj.

Ubijena je 4. aprila 2014. u Afganistanu.

“… dok se globus mog djeda neprestano okreće, shvatila sam da uvijek ima još za izvještavati.”





Preveo Mustafa Čorbo
Korištena muzika:
‘Erik Satie – Gnossienne No.1’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)

© 2020 Sniper Alley. Sva prava zadržana.