TREĆI MAJ
Zovem se Adnan i rođen sam u Sarajevu, u Bosni, 1977. godine.
Ovo je moja priča.
Odrastao sam sa Amelom, ja sam njegov rođak i njegov prijatelj.
Ovo su moja sjećanja iz maja 1995.
Čudno je to kako vrijeme utiče na naša sjećanja. Stvari koje su se dogodile, stvari za koje pouzdano znam da su se dogodile, možda i nisu tekle baš onako kako ih ja pamtim. U početku sam siguran u to što znam. A zatim, zatim prođe neko vrijeme. Potom protekne mnogo vremena. I najednom. Ona slatka crnka je možda zapravo bila plavuša. A film, film koji smo gledali zajedno, držeći se za ruke, možda sam taj film gledao godinama nakon što se ona odselila u Holandiju. I tako. Za neke događaje znam kako su se odvijali. A druge. Njih se samo sjećam. I vjerujem odistinski u ta sjećanja. Ili možda ne.
Pamtim i 1995. i te dane maja kada je na snazi bilo lažno primirje, doba kada su ubijali djecu. I šta mi kažu moja sjećanja? Njih se čvrsto držim ma kako nepouzdana bila. Tih dana nismo išli u školu. Tačan razlog ne znam, da li je bilo riječ o općoj opasnosti ili nečem sličnom, ne pamtim. Slobodni da tih dana biramo između igre i nečeg drugog upisali smo kurs koji se pohađao u školi Džavid Haverić na Vratniku. Predmeti vjerskog karaktera, fikh, arapski jezik i slično. Pod motom ‘nek se nešto dešava’ prionuli smo na učenje. U ludilu koje smo živjeli svaka aktivnost je predstavljala dobrodošao izlaz. Bilo nas je četvoro: Amel, Lejla, potom Meliha, ili je to bila Sanela, i ja. Na tu obuku smo išli svega tri dana, bili su to zadnji dani provedeni s njim. Zajedno u školskoj klupi. On je po običaju slobodne trenutke koristio za crtanje. Na stranicama sveski radio je svoje iluminacije. Bistu brkatog muškarca sa beretkom na glavi, i stilizovani ljiljan. Čak i jednog malog vražička s plamenovima okolo. Sjećam se prethodne noći i filma koji sam gledao. ‘The Last Valley’. Nikada više nisam pogledao taj film ali neke scene su mi i dalje tu, svježe u mislima. Lokacija snimanja Trins, Tyrol. Kako neko reče, čudno je kako zapamtimo neke naizgled beznačajne detalje.
Sutradan, Amel je došao do mene. Zvao je da se igramo, ali ja sam tada jeo ili me nešto drugo spriječilo. „Eto me za pola sata“ rekao sam mu. Nisam siguran da li je nosio reket u ruci. Možda samo tako zamišljam naš zadnji susret. Tu ispred kuće sreo je mog dajđu s kojim smo uživali u Nintendu. Pohvalio mu se da je skontao nove fore u igri bejzbol. Tu igru smo igrali a da je i nismo baš u potpunosti razumjeli. „Skontao sam kako se uzimaju poeni“ reče mu i zakaza meč za neki od narednih dana. Najavio je svoju veliku pobjedu. Pola sata kasnije tražio sam ga u ulici, ali nije ga bilo. Poslije su mi ispričali da je otišao da provjeri baštu. Bašte su nama u Sarajevu značile adut više u igri preživljavanja i njima se morala posvetiti dužna pažnja.
Audio kaseta najvjerovatnije snimljena 1995. godine, par mjeseci prije Amelove pogibije.
Adi i ja, noćili kod Amela i ujutro za doručkom pokušavamo da snimimo neku vrstu ratnih ‘Nadrealista’.
Nenašavši ga na ulici otišao sam kod Sanela. Naime Sanel i ja smo imali genijalan plan da napravimo radio stanicu. Sanel je uložio znanje iz elektronike i opremu a ja sam uložio entuzijazam. Ispred, na ulici, bila je gomila djece. Veseli žamor dopirao je kroz prozor. I dok smo unutra posmatrali gomilu žica i otpornika vani je puklo.
Vrištanje. Trčanje.
Zapomaganje i svijest da se nešto strašno desilo.
Istrčali smo i ugledali ga na maminom krilu.
Pao je negdje kod Ademirove ograde, a ona dotrčala da ga pokuša spasiti.
Na ulici haos a ja trčim kući da nazovem ambulantu.
Pretrčavam otvorene dijelove na livadi ali više ne puca.
Gore saznajem da je neko već javio i da su kola otišla.
U ulicu mi više ne daju. Čekam.
Javljaju da je odvezen.
Operisaće ga. Biće dobro.
Tako ubjeđujemo jedni druge.
Ulazi daidža. Sam sam u hodniku.
On mi prilazi, uhvatio je moju glavu i nasloni je na svoja prsa.
Tada mi je postalo jasno i počeo sam jecati.
Tih dana je dobio neku stipendiju. Čini mi se da je iznosila 50 tadašnjih DM mjesečno. Imao je planove. Želio je kupiti veliki muški kišobran.
Ne znam da li je to uradio. Meni se taj kišobran činio kao nešto veliko, nešto bitno, nešto što je kupljeno od vlastitog novca i što pokazuje prelaz iz stadija dječaka u svijet odraslog čovjeka.
Korištena muzika:
Michel Allard – Sad Birds (piano) 1975
Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 4.0
© 2022 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
