Emil Grebenar je rođen 29. novembra 1956. godine u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, od majke bosanke i oca mađara. Fotografijom se bavio još od osnovne škole. Roditelji su ga upisali u sarajevsku ‘Prvu gimnaziju’ i redovno je odlazio na nastavu dok nije čuo da u srednjoj školi ‘Branko Lazić’ postoji fotografski smjer. Bez prethodnog konsultovanja s majkom podigao je dokumente i prepisao se tamo kako bi mogao učiti ono što najviše voli, fotografiju. Radio je oko deset godina u fotografskoj radnji ‘Foto-Express’, a stručno zvanje majstora fotografije stekao je 1975. godine. Profesionalno se bavio fotografijom od 1977. godine, a novinska fotografija mu je opredjeljenje od 1985. godine kada je počeo raditi u Sarajevu za dnevni list ‘Večernje novine’ koji je u to vrijeme bio četvrti list u Jugoslaviji.
Iza njega je bilo deset godina profesionalnog bavljenja hrvanjem. Bio je uspješan i smješkala mu se sportska karijera, ali se potpuno posvetio profesiji fotografa. Sretan je bio jer je pripadao onoj famoznoj generaciji koja je rasla uz legendarne Beatlese. “Unatoč problemima sa sluhom, koje sam zaradio roneći i skačući s kućice na Bentbaši, kako bih bio u trendu, na gitari sam veoma brzo naučio svirati. Danas ih imam dvije i često se tako relaksiram”, govorio je muzikalni fotoreporter. Bio je dobar i u slikarstvu. Iza njega je ostalo mnogo ulja na platnu koja krase zidove njegovih dragih prijatelja. “Volim slikati. Motivi su različiti, zavisno od raspolo`ženja. Svoje radove poklanjam dragim ljudima. Dobar sam i kuhar, a mamu sam mijenjao još kao dječak. Da nisam okusio dra`ži fotografije, vjerovatno bih bio kuhar. Sjećam se jedne fešte u mom domu u Italiji. Tada sam za svoje društvo skuhao vrhunske bosanske specijalitete, a nakon večere uslijedio je komentar moje prijateljice Mire Poljo, “Emile, ostavi se fotografije i prihvati se kuhanja i sviranja na gitari, jer to radiš najbolje.”
Cijeli rat i opsadu grada je proveo u Sarajevu u toku kojeg je zabilježio blizu 12,000 fotografija. Tokom rata u Bosni i Hercegovini Emil je 57 kilometara dugi obruč opsjednutog Sarajeva prepješačio puna tri puta, u bezbroj navrata zatekao se u jeku borbi. Svojim fotoaparatom iz dana u dan je bilježio bol, stradanje, patnju njegovih sugrađana. Jednu noć je proveo u ilidžanskom zatvoru kad su ga srpske snage uhapsile dok je snimao dolazak u Sarajevo lorda Caringtona. Bezbrojne dane proboravio je snimajući prve linije odbrane grada skupa sa svojom kolegicom iz ‘Večernjih novina’ Vildanom Selimbegović. “U to vrijeme, radila sam u sarajevskim ‘Večernjim novinama’ i kolega fotoreporter Emil Grebenar i ja smo svakodnevno obilazili rubna sarajevska naselja, izvještavajući o nastajanju linija odbrane, stanovnicima koji su se organizirali, ultimatumima koji su im stizali.” Vildana Selimbegović
“Sredina maja 1992: u Sarajevu je još bilo hrane, ali i ogromne vjere da će svijet prekinuti agoniju opsjednutog grada. Lokalni komandant TO poveo nas je u obilazak. Na Gornjim Pofalićima upravo su odvozili posljednje mrtve. Emil je fotografisao prave pravcijate bunkere u jednom od njih, raznesenom najvjerovatnije zoljom, zatičemo sliku iz nekadašnjih ratnih filmova: dvojica mrtvih četnika, u crnim odorama, sa dugačkim bradama i kokardama. Kuća pored koje je bunker, objašnjava nam teritorijalac, pripadala je bratu Ratka Mladića. Našli su u njoj skladište oružja, hrane, municije. On je, naravno, pobjegao na vrijeme. Penjemo se na trijem, Emil i dalje fotografiše, teritorijalac objašnjava da u blizini ima još mrtvih četnika i u jednom trenutku, valjda reagirajući na moje bljedilo, kaže: Izvinite, gospođo, ali ove smo i ostavili da ih novinari vide. Neka svijet zna ko je udario na nas. Istoga dana, u večernjem dnevniku paljanske televizije, pojavljuje se Ratko Mladić. Negdje je na brdu iznad Sarajeva, najvjerovatnije na Vracama. Objašnjava mudžahedinsku ofanzivu na Pofaliće. Kamera pokazuje mene, Emila i komandanta na trijemu kuće, a Mladić kaže: Vidite, mudžahedini su ušli i u kuću moga brata. Slijedi salva prijetnji, psovki, obećanja o uništenju.” Vildana Selimbegović
“Iz tih 1.425 predugih dana nosim najmanje tri puta više uspomena. Neke me stegnu i hiljadama kilometara daleko od Sarajeva, neke poput pogibije muža žive sa mnom i znam da je tako sa svima, baš kao što znam da sam recimo i sama bila beskrajno ponosna na sve naše male i velike uspjehe, od novina koje su u takvim uvjetima uspijevale naći put do čitatelja, do predstava i promocija knjiga koje su se znale i uz svijeće organizirati. Smrt je bila sveprisutna, u jednom periodu sam se plašila i pomenuti ljude koje smo susretali na linijama odbrane jer mi se činilo da će već sutra neko doći da donese čitulju s njihovim imenima, ali tugovali smo i radovali se zajedno.”
“Maja ratne 1992. Sarajevo je nestajalo u dimu eksplozija, u jeci granata, pod kišom metaka. Na Vasinom hanu, devetogodišnja djevojčica je brala cvijeće. Taj trenutak bijega od ratne stvarnosti, taj dječiji osmijeh nemirenja sa užasom koji je okružuje, taj trenutak sreće za koji je dovoljan opojni miris poljskih ljiljana.” Vildana Selimbegović
Emil Grebenar je 1994. godine u toku opsade Sarajeva u galeriji ‘Mak’ priredio svoju prvu samostalnu ratnu izložbu. Dio izloženih fotografija već je bio viđen u Ankari, Istanbulu, Skoplju. Izložba se zvala ‘Krik savjesti’. Inače, Emil Grebenar je do te 1994. godine već imao snimljeno i pohranjeno u arhivi 8.500 negativa. Tadašnji pomoćnik ministra za kulturu Mustafa Demir, otvarajući izložbu, kazao je da čovjek ne može ne osjetiti zadovoljstvo što prisustvuje tom svjedočenju naše golgote. Na poseban, profesionalan način Emil je zabilježio ono što smo tada doživjeli. Ta izložba je bila još jedno svjedočenje šta je preživio naš narod. O Emilu Grebenaru i njegovom radu prigodne riječi je tada izrekla i Nermina Kapić, koja je u to vrijeme bila predsjednica Upravnog odbora ‘Večernjih novina’, kazavši da za njegove fotografije nije bilo potrebno samo umjetničko oko nego i hrabro srce, jer se moralo stići i naći na prvim linijama odbrane grada, odnosno tamo gdje je sve snimljeno i gdje se sve dešavalo.
Njegov dugogodišnji kolega iz ‘Večernjih novina’, Saša Rukavina se prisjeća. “Dugo smo radili zajedno u Večernjim. I kako god izvrtim filmove po glavi, malo je onih gdje Emil nešto ronda, gdje mu je nešto teško, gdje se nešto svađamo.” Dok je pripremao svoju samostalnu izložbu od Saše je tražio pomoć, “Dočekao me je na jednom od mojih ratnih ulazaka u Sarajevo, čini mi se 1993., možda 1994., sav ozaren: “Nisi gledao moje slike svaki dan pa ćeš mi objektivnije pomoći da izaberem tridesetak za izložbu.” Jeste, morao je napraviti izložbu. Savez novinara BiH ga izabrao za ratnog foto-reportera godine. Dobro sam to upamtio: 7.000 da, sedam hiljada negativa stavio je pred mene. Pregledali smo ih za jednu noć. Napravio je tu izložbu, ne znam kako – ni vode u Sarajevu, a kamo li foto-papira, razvijača, fiksira .” Saša Rukavina
Emil se otisnuo preko granice, u italijanski grad Prato, gdje je planirao ostati tek nekoliko dana ili mjeseci, a ostao je cijelu deceniju. Od 1995. godine je živio i radio u malom italijanskom gradiću kao predavač i fotograf. Njegovi fotosi obišli su svijet, a brojne nagrade i profesionalna priznanja su kruna bili njegovog dugogodišnjeg rada. Primio je dosta nagrada, od kojih izdvajamo nagradu za najboljeg foto reportera Bosne i Hercegovine 1993. godine. Emil Grebenar je posebno bio vezan za svoj grad i za patnju svoga naroda. Svojim radom, koji se odvijao u jako teškim uslovima i sa manjkom ‘alata za rad’, uspio je evropskoj publici privući i skrenuti pažnju na tragediju koja je zadesila Bosnu, na brutalnost rata koji nije poštedio čak ni civile. Slike Emila Grebenara nas navode na čitavu seriju razmišljanja o onome što se dešavalo tako blizu nas i na potrebu buđenja ljudske svijesti koja se usidrila u vrijednostima mira i suživota među narodima. Izložbene postavke svojih slika imao je u gradovima: Ankara, Istanbul, Ohrid, Ljubljana, Maribor, Torino, Prato, Viareggio, Lucca, Collegno, Milano i Firence.
Neke od njegovih fotografija obišle su svijet a najpopularnije među njima su: ‘Odron na Vasinom hanu’, ‘Poplava na Bistriku’ i ‘Požar u Kamernom teatru '55’. Za mnoge je dobio i prestižne nagrade. Imao je, kaže, sreće da se na nekim mjestima nađe u pravo vrijeme, a naročito u toku događaja u Rumuniji, na Kosovu, Sloveniji, ratova u Hrvatskoj i BiH. Govorio je i o novim tehnologijama u fotografiji koje su donijele brzinu, naročito u novinskoj fotografiji, ali su oduzele individualnost i originalnost, jer je teško prepoznati koju fotografiju je napravio koji fotoreporter. “Više ne čekamo na razvijanje filmova u komorama. Sada fotografije vidimo mnogo prije, ali danas gotovo svako s dobrim fotoaparatom može biti dobar fotograf”, objašnjavao je Grebenar. Zamjerao je Grebenar tehnologijama naglašavajući da bez znanja analogne fotografije nema ni pravog fotoreportera.
Grebenarove novinske fotografije se odlikuju koliko visokom dokumentarošću, toliko i izuzetnim osjećajem za vrijeme i mjesto. “Najveća je mogućnost fotografisanja i zadovoljstvo što se bavim poslom koji volim. Posljednjih deset godina sam radio i `živio u prelijepom italijanskom gradiću Pratu, gdje sam upoznao mnogo dragih ljudi, stekao i velike prijatelje, od kojih izdvajam svoje učenike fotografije Agostina Gestrija i Claudija Muzzeta čije su fotografije postavljene na ovoj, nakon izvjesnog perioda, mojoj prvoj izlo`žbi u BiH.” Emil je imao šezdeset samostalnih izlo`žbi širom Italije, a njegove slike su obišle i Evropu, te ostale kontinente. “Sve ove godine sam ostao u kontaktu sa svojim rodnim gradom, no nedavno sam u jednom žurnalu vidio reporta`žu iz Sarajeva koja mi se učinila mnogo bolja, ljepša i glamuroznija nego što zaista jeste. To me je ponukalo da ponovno dođem i sa svojim učenicima napravim novu seriju fotosa, a rezultat toga je moja izlo`žba ‘Krik savjesti II’, gdje su izlo`žene fotke Sarajeva nekad i sad”, dodaje Emil.
“Neizmjerno sam ponosan i sretan jer mi je Emil bio profesor fotografije. Od njega sam naučio sve što treba znati u ovom poslu. Emil je čarobnjak fotografije i profesionalac kojeg krasi nevjerovatno veliko srce. U stanju je uraditi sve za nekoga koga voli. Zbog velike ljubavi odbio je fantastične poslovne ponude u New Yorku, Parizu, Sydneyu… On umije da voli i zaslu`žuje da bude voljen”, ka`že o svom profesoru Emilov učenik fotografije Agostino Gestri, koji je arhitekturu zamijenio fotografijom i smatra je svojom profesijom.
Izlo`žbom fotografija ‘Krik savjesti II’ postavljenom u Collegium Artisticumu 2005. godine, ugledni bh. fotoreporter Emil Grebenar najavio je svoj povratak u rodni grad. Emil se, nakon 10 godina provedenih u Italiji, ponovo vratio Sarajevu. Njegova poznata ratna fotografija će ga pratiti punih 14 godina, djevojčica sa Vasinog hana u međuvremenu je postala majka, ali je njezina fotografija poslužila umjetniku da zatvori krug. Izložba koja je otvorena u Collegium Artisticumu nije bila samo priča u slikama, ona je istovremeno bila i svjedočanstvo o jednom vremenu neizmjernog stradanja, ali i života uprkos svemu.
Zanimljivo za ovog majstora je da su njegove slike uvijek u crno-bijeloj varijanti, što je atraktivna kombinacija za ljubitelje dobre fotke u zapadnoj Evropi. ”Konkretno, Krik savjesti II bi pokvarile boje. S obzirom na ratnu sarajevsku temu, vjerovatno bi nijanse umanjile dramatičnost. Mada su nas digitalni fotoaparati i kolor-fotografije preplavile, ostajem dosljedan standardnim fotoaparatima i bezbojnim fotkama koje su sve tra`ženije na zapadu. U Italiji, čak i kad su vjenčanja u pitanju, mladenci zahtijevaju crno-bijeli film”, veli Emil trudeći se da objasni kako on, unatoč stečenom zvanju majstora fotografije i školovanju, nije fotograf nego fotoreporter. ”Razlika je drastična, jer jedan fotograf, kad `želi napraviti dobru fotografiju, nastoji postići samo dobru oštrinu i kontrast, dok fotoreporter mora jednom fotkom ispričati cijelu priču te odgovoriti na onih osnovnih pet novinarskih pitanja: ko, šta, gdje, kada i zašto.
“Fotografija je bila njegov život, u svakom času, pa i onda kada se ispostavilo da u gradu čiju je opsadu tako brižljivo dokumentirao svjedočeći joj iz prve ruke, za njega više nema ni socijalnog osiguranja. No, ni to ga nije spriječilo da svoju ljubav prema najvažnijem dokumentu života velikodušno dijeli s onima koji su željeli učiti od njega. Ponekad, kad bismo se sreli, imao je običaj pitati što se nikad ne okupimo, što ništa ne napravimo da barem sakupimo vlastita sjećanja: ima on fotki, sve će one posvjedočiti o životu koji smo dijelili. Ako nećemo ni to, govorio je, da se družimo, taj nas je rat u nesreći sprijateljio, dijelili smo svaki zalogaj. Novinari se već odavno ne okupljaju, a sad je moda drugačijeg dijeljenja, odgovarala sam mu. I opet je bilo po njegovom: okupili smo se da ga ispratimo, a ko zna, možda će doći dan kada ćemo shvatiti da je ovaj nas hljeb od sedam kora – zovemo li se novinari, fotoreporteri iii snimatelji – manje gorak kada smo zajedno, bez obzira na medij, naciju i(li) entitet. Bila bi to i prilika da esnafu vratimo ono mjesto koje mu i pripada. I da o Emilu Grebenaru i drugim majstorima našeg zanata ne govorimo tek kada umru.” Vildana Selimbegović
EMIL GREBENAR je rođen 29. novembra 1956. u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini.
Umro je 18. oktobra 2017. u Sarajevu.
Posebna zahvala InfoBiro i Knjiga Vremena
Hvala Vildani Selimbegović, Saši Rukavini i redakciji Oslobođenja.
Korištena muzika: ‘Fabio Biondi & Europa Galante:
Vivaldi Violin Concerto In F, Op. 8 no.3, RV 293, ‘The Four Seasons (Autumn)’ – 2. Adagio Molto’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2022 Aleja snajpera. Sva prava pridržana.
