Karsten Thielker rođen je 12. novembra 1965. u Bergisch Gladbachu u Njemačkoj. U početku ga je zanimala fotografija putovanja. Thielker je započeo svoju karijeru u regionalnim novinama s područja Mainza, ali angažman Associated Pressa da prati Jugoslavenski rat doveo ga je do ratnog žanra. Vidio je to kao priliku za putovanje i provjeru svojih mogućih reakcija u ekstremnim situacijama, pa ju je iskoristio: započela mu je karijera u zonama sukoba. Thielkerovo najpoznatije djelo je fotografija ruandskih izbjeglica koje nose vodu natrag u kamp u Tanzaniji koja mu je 1995. godine donijela Pulitzerovu nagradu. U to je vrijeme izvještavao o građanskom ratu Hutua i Tutsija zajedno s Jaqueline Artz, Javierom Bauluzom i Jean-Marcom Boujuom.
Njegovi su radovi bili izloženi u raznim evropskim zemljama, u Meksiku i Nigeriji, a također je vodio radionice za Goethe institut u Lagosu u Nigeriji i Guadalajari u Meksiku. Thielker je radio za Rhein-Zeitung od 1981. do 1990., a za Associated Press od 1990. do 1996. te kao slobodni fotograf iz Berlina od 1997. Poznato je da je jedan od onih foto-novinara koji su radili okruženi sukobima sa smrću, etičkim pitanjima i posljedicama kojima svjedoče kada izvještavaju iz zona sukoba. Od 2010. je doprinosio Internetskoj slikovnoj bazi podataka (www.piaxa.com) te je osnovao berlinsko fotografsko izdanje “berlindaily”. Osim posvećenosti uličnoj fotografiji, radio je uglavnom za Taz – Die Tageszeitung, ali i za velike njemačke novine i časopise poput Der Spiegela, Sterna, FAZ-a – Frankfurter Allgemeine Zeitung, Die Zeita.
Thielker je karijera odvela u mnoge druge sukobe i ratna područja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Rumuniju i Čečeniju. “Tokom rata u Bosni napravio je foto-projekt o porodilištu u opkoljenom Sarajevu – mislim da to puno govori o njegovoj ljubavi prema čovječanstvu”, rekla je Janna Ressel, Karstenova supruga, osvrćući se na godine koje je njezin suprug proveo u inozemstvu pokrivajući ljude koji su živjeli, bježali i umirali u oružanim sukobima. Osim što se bavio fotografijom, Thielker je, kako smo rekli, također obučavao fotoreportere u istočnoj Europi, Centralnoj Americi i Aziji. “Toliko se potencijalnih i definitivno jedinstvenih fotografija više neće pojavljivati u Taz-u, Frankfurter Allegemeine Zeitungu, Zeitu i drugim publikacijama – ovo će ostaviti ogromnu prazninu”, napisao je berlinski fotoreporter Stefan Boness u Frankfurter Allegemeine Zeitung o smrti svog prijatelja Thielkeru.
Dnevnik Karsten Thielker | oktobar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina
“Opet Sarajevo!
Baš sam želio otići u Moskvu, revolucionarne promjene, pobuna parlamenta, Boris Jeljcin u nevolji. Ali ne, ja, koji nikad ne zna reći ne, više nisam imao izbora. Ili sam možda imao. Da sam rekao ne, ostatak godine bila bi samo Njemačka. Beskrajni fudbal, berza, Federalna banka. Dakle, bolje da. Da za sve preko njemačke granice. Strane zemlje, strani maniri. No, police za putovanja izgledale su kao ruski supermarket, ništa dobro nije ostalo, a ono što je preostalo u masama bilo je nejestivo. Sarajevo sjedi na polici – neko lud će ga zgrabiti. A ja, ja sve uzimam.
Dakle, natrag u njemački supermarket, kupovina stvari za vrijeme u opkoljenom gradu. Gdje nema ništa, ali ima svega za prodaju u njemačkoj valuti, DM.
Gledajući unatrag, bilo je to kao da nosite zlatne poluge. S koferima punim kafe, čokolade, cigareta i stotinu drugih sitnica, čija je vrijednost samo promjenom mjesta bila deset puta veća.
Ovdje u Sarajevu se puca već 18 mjeseci. Svaki dan umiru, bivaju ranjavani, preživljavaju. Godinu dana prije u avgustu sam preživio pet sedmica, sad ću pokušati ponovno. Ali ovaj vremenski raspon djeluje smiješno u poređenju s onima koji ovdje žive, koji ovdje preživljavaju.
Fotograf se vraća na mjesto svojih slika. Počinitelj, voajer, pružatelj svakodnevne senzacije.”
(ostatak galerije iz Sarajeva možete pogledati ovdje)
Dnevnik Karstena Thielkera | oktobar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina
“Skoro 18 mjeseci fotografija i riječi iz opkoljenog grada. Zgrade u plamenu, mrtvi civili, mrtvi vojnici, bombardirani redovi ljudi koji čekaju svoj kruh svagdanji, tijela koja se utapaju u vlastitoj krvi. Ekstremi, osjećaji, stvari nikad viđene. Mjesecima kasnije proizvode se samo duplikati prve scenografije horora. Sarajevo se ponavlja. Bez razvoja, bez pobjede, bez poraza, bez pada, bez oslobođenja. Samo patnja u neograničenim varijacijama, ali ipak vidljive u statistici. A ja, ja biram, bol pretvaram u nešto vrijedno vijesti. Snabdjevač ljudi koji doručkuju, taksista koji čekaju, putnika u podzemnoj željeznici, čuvara parkova, intelektualaca, vozača autobusa, posjetitelja barova, zarađivača novca, momaka bez posla.
Dok sljedeća riba ne bude zamotana u papir, sve dok je beskućnici ne uzmu kao sklonište, dok službenik za medije ne kopira i ne arhivira, dok političari ne reagiraju i ljudi ne poviču – čekajući sljedeću sliku, sljedeći horor scenarij, ekstrem još ekstremniji – nešto novo, neku drugu perspektivu. Oprostite na emocionalnoj aberaciji – skliznuo sam u priču.
Opet, idem ledenim kanalom olimpijskog grada, postajem sve brži, mnogo zavoja. Kao da nakon 1/40 sekunde sve nije u prošlosti. Kao da sam kroz svaku krivinu skliznuo u glavne vijesti, ubrzo nakon toga zamijenjen dugom ravnom linijom, zahtijevajući puno rutine, talenta i koncentracije.
Ponekad vam se čini da napuštate kanal, mislite da gubite kontrolu nad svojim uređajem. Sve bi bilo gotovo – zlatna medalja – nestala bi. Sarajlije ne dobivaju nikakve medalje. Nikada se nisu davale medalje za puki opstanak. Iako bi svi još uvijek preživjeli stanovnici do sada trebali biti u Guinnessovoj knjizi rekorda. Živi majstori preživljavanja, super-preživljavači u smrtonosnom okruženju.”
Dnevnik Karstena Thielkera | oktobar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina
“Nemoguće je napisati riječima, ilustrovati fotografijama. Toliko istine, ove krajnosti. Bolnica Koševo. Pucnjava je počela u 4 sata ujutro. Sada ponovno sjedim, kao i godinu dana prije, na ulazu Hitne pomoći, vrebajući moje žrtve. Ništa se nije promijenilo, samo su se ulazna vrata promijenila. Moje žrtve: iste. Stare žene, mala djeca, vojnici koji krvare. Za doručkom sam uživao u marmeladi i sendvičima s medom. Evo krvavog deserta. Ljudi s pola lica, otkinutih udova, unakaženog izgleda, prosute utrobe – krv, krv, krv. Bespomoćno stenjanje teško ozlijeđenih – odgovara li formatu? To je akcija, kako kaže Richy (AP – stringer u Sarajevu), s negativima ranjenih na svjetlosnom stolu. Što samo znači da neki snimci dokumentuju veću dramu. Čak ni takve ne prihvaćam – zamislite koliko je fotografija napravljeno ispred ove bolnice u posljednjih 18 mjeseci. Koliko smo često čuli trubljenje automobila, signal da se spremimo za sljedeću sliku, izlog mesa za naše klijente, potraga za novim, drugim, nečuvenim – izbor horora – baš kao u reklami. “Na televiziji sjedite u prvom redu”, kažu. Ali ko zaista sjedi u prvom redu… ne oni na ležaljkama, na sofama, u krevetu, oni dosadni, usamljeni, mudraci – njima se samo pokazuje ono što mi, koji zaista sjedimo u prvom redu, proizvodimo. “
(ostatak galerije iz Sarajeva možete pogledati ovdje)
Dnevnik Karsten Thielker | 26. oktobar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina
“Rat umara – ali očito samo novinare. Balkanski narodi se nikad ne umore od pucanja. Ali umorio sam se od fotografisanja, jadikovanja. Ratne šuplje priče. Svaki dan nova priča, iako se samo ponavlja. Ne znam kamo sa svom energijom, hrabrošću, zavišću prema fotografijama koje nikada nisam živio. Umjesto toga: svakodnevni život u agenciji, sličnost kriza. Rat za agencijske fotografe znači: 5 – 10 % snimanja fotografija, 50 – 60 % pokušaja prijenosa slika, ostatak vremena: jelo, piće i spavanje. Kakvo smanjenje na ono egzistencijalno, prihvaćanje posla kao nečeg egzistencijalnog. Koliko brzo se gubite u svom okruženju, postajete žrtva svog okruženja, niste dovoljno jaki. Samo zato što su mi trojica otrcanih bosanskih vojnika zabranili izlazak? Držeći me, naravno, na nišanu. Strah od mraka, granata, pijanih vojnika, paravojnih patrola – strah za život. Taj bijedni život. Ko me natjerao da imam strah, osiguram se, budem poslušan, da funkcionišem? Masa ljudska bez emocije, koja vodi optičke uređaje u šetnju. Voajer, neutralna vizualna instanca, tehnički funkcionalna za vijesti. “
Nakon godina provedenih u AP -u, koji su također uključivali rad na foto stolu u Londonu, Thielker se na kraju vratio 2010. godine u svoju matičnu bazu Berlin, gdje se fokusirao na uličnu fotografiju. “Karsten je bio izvrstan i vrlo talentovan fotograf – njegov rad nagrađen Pulitzerom u Ruandi i dugogodišnji rad na Balkanu to nesumnjivo dokazuju”, rekao je Tony Hicks, međunarodni zamjenik direktora fotografije za agenciju AP. “Bio je i divan čovjek koji je stekao puno prijatelja tokom svoje karijere i neko za koga mi je drago da mogu reći da sam imao zadovoljstvo blisko surađivati s njim kad je došao raditi na foto-stolu u Londonu. “Neki od njegovih posljednjih radova bile su fotografije života u njemačkoj prijestolnici tokom pandemije koronavirusa. Osnovao je i web stranicu za fotografije Berlin Daily, a ponekad je radio i sa suprugom. “Povezala nas je naša strast prema gradskom životu u Berlinu; ja radim kao gradski vodič u Berlinu”, rekla je Janna Ressel. “Na taj način smo ponekad mogli kombinovati svoj posao.”
“Očekivanja masovnih medija nazivao je ‘izopačenima’. Nahranite ih djecom koja pate i bit će sretni, a dan poslije sve se zaboravlja i svjetska pažnja prelazi na sljedeću krizu. To je bio jedan od razloga što je napustio posao. Kad je Karsten 1995. godine osvojio Pulitzerovu nagradu za rad grupe AP o genocidu u Ruandi, prezirao je otmjeno okruženja na Pulitzerovoj svečanosti u New Yorku, uz prijem sa šampanjcem i nasmijanim licima. Znao je da će se sljedeći dan novinari vratiti na sva ta različita krvava ratna područja, negdje na Zemlji, pokušavajući ostati živi dok snimaju fotografije. Naravno, bio je i ponosan na Pulitzera. Ali se nikad nije hvalio svojim radom. Scene koje je vidio u Bosni, u Somaliji, Čečeniji, Ruandi, godinama su ga proganjale. Izložbe fotografija su mu pomagale da obradi ta sjećanja. I bez obzira na to što se pretvarao da je distanciran od svog posla: očito je samo gledajući njegove slike da je Karsten imao duboko empatičan odnos prema drugim ljudskim bićima. A nasilje i ratove je apsolutno mrzio. Za njega je ‘Sarajevsko rođenje‘ jedna od njegovih najvažnijih serija. Snimio je te slike možda kao protučaroliju smrti koja ga je okruživala. Koliko ja znam, Karsten je bio mudar čovjek.” Janna L. Ressel
KARSTEN THIELKER rođen je 12. novembra 1965. u Bergisch Gladbachu, u Njemačkoj.
Umro je 3. oktobra 2020. u Berlinu od raka.
Naslovna fotografija Rüdiger Knobloch
Posebna zahvala Janni L. Ressel
Hvala Yorcku Maeckeu
Korištena muzika: ‘Mozart – Requiem’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2021 Aleja snajpera. Sva prava pridržana.
