Kurt Schork je rođen 25. januara 1947. u Washingtonu DC, SAD. Diplomirao je na koledžu Jamestown 1969. i studirao na Univerzitetu Oxford kao stipendista Rhodesa kasnije te godine – u isto vrijeme kad i budući predsjednik Sjedinjenih Država Bill Clinton. Schork je radio kao investitor, politički savjetnik, a potom i šef osoblja za tranzitnu upravu New Yorka prije nego što je postao novinar. Kurta Schorka je novinarstvo privuklo kasno u životu. S 43 godine je ostvario svoj san da postane strani dopisnik. “Bio je u fazi kad je odlučio da to jednostavno mora učiniti”, kaže njegov brat John Schork. “A ako će biti novinar, neće raditi polovične stvari. Bavio se i penjanjem po ledu, bio je strastven i vješt skijaš.”
Odabrao je da bude novinar frilenser tokom većeg dijela karijere. Bio je strastven prema svom poslu, a na početku svoje novinarske karijere je napisao: “Izvještavanje o ratu je privilegija. Nakon tri godine, prljavština i krvavost borbe, užasna logika etničke mržnje za mene više nisu apstrakcije. Još važnije, svaki dan vidim gracioznost i dostojanstvo običnih ljudi koji pokušavaju da prežive pod vanrednim okolnostima.” Schork je bio jedini dopisnik koji je ostao u Bosni skoro četiri godine trajanja rata i adresa mu je bila u Sarajevu sve do 1997. godine . Kurt Schork je pokrivao brojne sukobe i ratove, uključujući Balkan, Irak, Čečeniju, Irački Kurdistan, Šri Lanku i Istočni Timor.
Ako je Kurta u Kurdistan i Bosnu privukla ekstremnost, ljudski i moralni imperativi su ga natjerali da ostane. “Nije bio religiozna osoba, ali su za njega poštenje i moral uvijek bili apsolutni, imao je osjećaj za pravičnost”, kaže njegov brat. Kurt je stigao u Bosnu u ljeto 1992. godine i ostao četiri godine, kao strani dopisnik s najdužim stažom u bosanskom ratu. Nije smatrao da je ispravno uzimati slobodne vikende ili praznike, dok lokalno stanovništvo nije imalo načina da izađe. Većinu dana se probudio prije zore i trčao ulicama punih ožiljaka granata, i obično bi završio jutarnji pregled noćnih dešavanja do trenutka kad je većina novinara tek ustajala. Veteranski frontmen The Washington Posta Jonathan C. Randal u svojoj knjizi opisuje vrijeme kad su on i Kurt putovali Kurdistanom i našli se pod snajperskom vatrom. Iskočivši iz auta, otpuzali su do ivice puta da se zaklone dok su meci zviždali iznad njih. Nakon pola sata, Kurt je izgubio strpljenje. “Iznenada je skočio u auto, pokazao nam da ga pratimo i s vještinom vozača automobila za bijeg iz vremena Prohibicije, velikom brzinom je vozio unazad sve dok nismo izašli iz nevolje.“
Ali znak njegove superiornosti kao novinara bila je činjenica da priča nikada nije imala prednost nad ljudima. Joel Brand, američki novinar koji je također bio u Sarajevu tokom većeg dijela rata, prisjetio se kako je jednog dana jeo pizzu s Kurtom kada su granate počele padati na susjedno naselje. “Moja prva reakcija je bila da se odmaknem od granata, a njegova prva reakcija je bila da se primakne granatama”, kaže on. Naišli su na gomilu ranjenih i krvavih civila i Kurt je odmah iskočio i počeo da ih utovara u auto. Grupa francuskih vojnika stigla je oklopnim vozilom, bacila pogled i odvezla se dalje, ali Kurt – bez zaštite (smatrao je da je nošenje pancirnog prsluka uvreda za Bosance koji ih nisu imali) – je insistirao da se svi kojima se moglo pomoći odvedu u bolnicu.
“Iznad svega, bio je humanitarac. Znao je bolje od većine novinara kako da hoda tankom linijom između onoga što je morao da uradi da bi bio reporter i onoga što je trebao da uradi da bi pomogao ljudima”, kaže Joel Brand. “Kurt je predstavljao sve što sam ja želio da predstavljam.”
“Malcolm Brabant, nagrađivani dopisnik BBC-ja koji je također izvještavao o bosanskom ratu, jednostavno kaže: “Niko se ni u najmanjoj mjeri ne može porediti s njim.”
Kurt se prvo zaljubio u Sarajevo, pa onda u bivšu kolegicu iz Reuters-a, sarajku Sabinu Ćosić koja mu je postala životni saputnik. Tokom pet godina gotovo neprekidnog izvještavanja, njegov glas je uporno razotkrivao moralnu dvosmislenost zapadnih saveznika. S vremenom je dnevni brifing UN-a postao nadmetanje između Kurta i službenih glasnogovornika poslatih da tvrde da su uspjeli čak i kada je region zapadao u ubilački haos.
Sa Sabinom je napustio Sarajevo 1997. godine i nastanio se u SAD-u. Preselili su se u njegov rodni grad Washington DC, gdje su proveli mjesece s ljubavlju renovirajući imanje koje su kupili. Njegov plan je bio da ode u Sijera Leone u maju 2000. godine, dok čeka da izvještava sa ljetnih Olimpijskih igara u Australiji. U to vrijeme, Kurt je još uvijek petljao s mnogo odgađanom knjigom o Bosni, koja je ostala neobjavljena. To bi bio daleko od prvog rada na tu temu. Oni koji su poznavali njega i njegov rad nisu sumnjali da bi to bilo pošteno, tačno i smiješno. Napustio je DC 9. maja 2000. Dvije sedmice kasnije ubijen je u Sijera Leoneu 24. maja 2000. godine.
Schork je 2000. otišao da izvještava o građanskom ratu u Sijera Leoneu, u zapadnoj Africi. Dana 24. maja, on i još troje novinara su ‘u dva vozila sa vojnom pratnjom krenuli na dnevni put da pokupe vijesti sa ratnog fronta’. Činilo se da je sve sigurno, ali onda su ispred sebe čuli pucnjavu. 50 milja od Freetowna, odjednom su upali u zasjedu pobunjenika koji su možda mislili da vozila pripadaju nekom drugom. Kurt je pogođen u glavu i odmah je umro. Ubijen je i njegov kolega Miguel Gil Moreno, snimatelj i producent Associated Pressa, koji je također bio među najboljima u svojoj oblasti. Yannis Behrakis, Reutersov fotograf i Mark Chisholm, Reutersov snimatelj, obojica su ranjeni. Sva četvorica su se poznavala iz bosanskog rata i tokom opsade Sarajeva sredinom 1990-ih. Postali su ‘bratska skupina’. Schorkova smrt bila je veliki šok za sve koji su ga poznavali i za one koji su čitali njegove vijesti.
“Jako mi je teško pronaći prave riječi da opišem legendarnog Kurta Schorka. Međutim, ono što mogu reći je da je Kurt nesumnjivo bio najbolji ratni dopisnik naše generacije. Riskirao je sve izvještavajući iz ratom razorenih zemalja gdje su se rijetki usuđivali otići. Poginuo je radeći to. Zapravo, poginuo je u maju prije dvadeset i dvije godine. Dobro se sjećam tog dana – sjedio sam tik do njega.” kaže Mark Chisholm.
“Još uvijek imam živa i bolna sjećanja na ono što se dogodilo 24. maja 2000. godine.
Sjećam se da sam krenuo putem da bih istražio izvještaje da vojska Sijera Leonea potiskuje pobunjenike u blizini Rogberi Junctiona. Sjećam se da sam zabrinuto virio kroz prozor suvozača i sjećam se da sam primijetio da je sablasno tiho. Nije bilo seljana, životinja ili vojnika da se kreću pored puta. Sve je bilo potpuno mrtvo. Jednostavno nisam imao dobar osjećaj. Sjećam se da sam pogledao Kurta. A onda bacio pogled na Yannisa. ‘Da li se i oni osjećaju nelagodno? Ili sam samo paranoičan?’ Sjećam se da sam, iz iskustva, mislio i znao da će Kurt i Yannis reći ako osjete da nešto nije u redu. Međutim, takva nelagoda je bila rijetka. I ovom prilikom, sjećam se da sam se pitao jesam li samo paranoičan zbog cijele situacije.”
“Da li da kažem šta mislim?!?” sjećam se da sam se pitao. Pogledao sam Kurta, a zatim još jednom Yannisa. Obojica su izgledali dobro. Kurt je vozio 20-30 kilometara na sat dok je spuštao naš Mercedes u blagu lijevu krivinu uz glavnu cestu. Sjećam se da sam bio nervozan i da sam pomislio: “Nešto nije u redu. Nešto jednostavno nije u redu.” I onda se to dogodilo! Odjednom je odjeknula pucnjava s lijeve strane automobila.
“Zasjeda!” vrisnuo sam. U tome su meci probili auto, razbili prozore i sasuli krhotine stakla u unutrašnjost automobila. Prštali su meci i geleri. Letjele su krhotine koje su meci otkidali od karoserije vozila. Sjećam se da je moja prva reakcija bila da se sagnem dok je nekoliko metaka prozujalo pored moje glave. Užasnut – viknuo sam, “IDI, IDI, IDI, Kurte! IDI!”. Vrištao sam što sam glasnije mogao kako bih nadglasao zastrašujuću buku pucnjave, gelera i kidanja metala. “Kurte! IDI, IDI, IDI!” Ponovo sam vrisnuo kad sam primijetio da auto počinje da usporava, a ne da ubrzava. Život mi je bljesnuo pred očima dok su naši napadači zasipali naše auto vatrom iz automatskih pušaka. Pobunjenici su bili samo nekoliko metara od mene.
A onda sam vidio Kurta. Glava mu je bila nagnuta u pravcu vozačevog prozora u čudnom položaju. Kurtove oči su bile širom otvorene, a ruke su mu stiskale volan. Kurt je izgledao beživotno! Bio je mrtav! Mrtav!”
“U početku nisam mogao da prihvatim ovu činjenicu. Odbio sam da vjerujem. To jednostavno nije moglo biti! Moji povici i vrisci naišli su na gluhe uši. Kurt je već bio otišao. Tolika je bila žestina i intenzitet napada da Kurt nije imao ni djelić sekunde da reaguje. Mislio sam tada – kao što mislim i sada – da je jedan od prvih metaka koji je ispaljen na nas pogodio Kurta u glavu. Umro je odmah. To je ono čega se sjećam onog dana u blizini Rogberi Junction i Kurtove smrti. Sjećam se i kako sam se sakrio u afričkom grmlju, a zatim vratio tijela Kurta i Miguela u Freetown – sa Yannisom Behrakisom pored mene. Sjećam se i svojih misli kad sam prvi put vidio Kurtovo beživotno tijelo. “Kurte, tako mi je žao. Tako mi je žao što sam dozvolio da ti se ovo dogodi”, sjećam se da sam šaptao sebi. “Niko ne zaslužuje tako besmislen i nedostojanstven završetak svog života!”
Sjećam se da mi je, dok sam zurio u Kurtovo telo, bilo teško da se pomirim s činjenicom da moj dugogodišnji prijatelj, legendarni Kurt Schork, sad leži mrtav preda mnom. I danas mi je teško da se pomirim sa tim – dvadeset i dvije godine kasnije. Kurt nije bio samo kolega, nego sam tog čovjeka volio i divio mu se! Prošli smo kroz toliko toga zajedno u toliko sukoba. Bilo mi je nemoguće shvatiti da je tako završilo – na razbijenom makadamskom putu punom rupa, u ratom razorenoj Africi.
Počivaj u miru Kurte – i Miguele – nikad nećete biti zaboravljeni!”
Mark Chisholm
“Kad sam prvi put došao u Sarajevo 1994. godine bilo je jedno ime koje je svima bilo na usnama – Kurt Schork. On je radio za Reuters, kao i ja. Međutim, on je bio na strani teksta, a ja sam bio na Reuters TV-u i naše kancelarije su bile na različitim stranama grada. Kao takvog, samo sam ga u stvari viđao na brifinzima UN-a – i tamo je on bio strašna sila – kakav je bio i u cijelom svom izvještavanju.” kaže Glen Felgate, Kurtov kolega. „Ja sam ga uistinu upoznao tek na Kosovu. Sjećam se da su jednog dana našeg ukrajinskog kolegu kamermana Tarasa napali Srbi u Prištini. Stigao sam baš kad su mu napadači polomili kameru i šutirali ga na zemlji. Uspio sam da ga izvučem – ali je kamera bila polomljena na dva dijela. Bilo je to uznemirujuće iskustvo i kad smo te večeri svi otišli s Kurtom na večeru, gradom su paradirala vozila puna kosovskih Srba koji su mahali srpskim zastavama i skandirali srpske parole. Kurt je primijetio da sam nervozan. “Hej, nemoj se plašiti… ti si glavni”, tiho je rekao Kurt primakavši mi se. Te su riječi bile bezazlene, ali su meni značile sve. U jednoj rečenici, Kurt je moj strah zamijenio samopouzdanjem. Iz nekog čudnog razloga, osjetio sam da je to bio trenutak kad me je ovaj bastion trezvenog novinarstva prihvatio.”
“Uostalom, u Sarajevu nikad nisam tako blisko sarađivao s Kurtom kao neki drugi. Iako je Kurt možda rekao da sam ja glavni – nisam to bio. Ja sam bio samo koordinator. Od Kurta smo dobivali naše uredništvo i moralno vodstvo. Bio je to ogrtač koji je tako dobro nosio u Bosni među novinarima štampanih medija, pa smo mu rado dopustili da ga ogrne i na Kosovu. Na kraju krajeva, on je bio najiskusniji i najpronicljiviji od svih nas. Nikad neću zaboraviti njegove riječi i njegovo ohrabrivanje. Toliko da sam naslovio jedno poglavlje u svojim memoarima (koji su nezvanični tribut Kurtu i našem dragom prijatelju Miguelu Gil Morenu – koji je nažalost takođe poginuo u Sijera Leoneu 24. maja 2000.) – „Nemoj se plašiti… ti si glavni.” Osjećao sam da sam tek upoznavao Kurta kad je poginuo u pobunjeničkoj zasjedi u Sijera Leoneu. Stigao sam u Freetown samo 24 sata prije napada. Identificirao sam Kurtovo i Miguelovo tijelo s još nekoliko drugova. Tragedija koja živi sa mnom do danas – dvadeset i dvije godine kasnije. Svijet je mnogo gore mjesto bez Kurta i Miguela. Počivajte u miru moji dragi prijatelji.”
Glen Felgate
Nezavisni sindikat novinara BiH pokrenuo je akciju u čast dopisnika Reutersa Kurta Schorka i Miguela Gila Morena de Mora iz AP-a. U junu 2000. godine, zvaničnici sarajevskih vlasti posthumno su im dodijelili bosanske pasoše. Njihove pasoše su Reutersu i predstavnicima AP-a predali zvaničnici sarajevskog kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Schork, američki državljanin, i Gil Moreno de Mora, Španac, bili su nadaleko poznati po svom izvještavanju o krvavom ratu u Bosni. Šef Sindikata novinara Mehmed Husić rekao je da su njih dvojica bili istinski prijatelji Bosne. Dodao je: “Oni su zaista bili ljudi koji su govorili istinu o Bosni u vremenima kad je to bilo najteže, ali i najvažnije.” Sabina, njegova partnerica, je za njega obezbjedila bosansku vozačku dozvolu tokom rata, pošto mu je američka dozvola bila istekla . Kurt je bio nevjerovatno ponosan na tu dozvolu i pokazivao ju je svima u SAD-u i koristio je za iznajmljivanje automobila na putovanju po Evropi. Sabina je sa lokalnim zvaničnicima razgovarala o mogućnosti da za Kurta zatraži bosanski pasoš, ali je odbijena.
Dio puta od sarajevskog aerodroma do centra grada preimenovan je u spomen na Kurta Schorka. Njegova ulica povezuje aerodrom s bulevarom koji su strani reporteri prozvali “Aleja snajpera” tokom rata 1992. – 95., kad su srpski snajperisti svakodnevno tjerali Sarajlije da trče opasnu trku. “Tokom 1.425 dana opsade, on je cijelom svijetu pokazivao istinu o ratu, herojstvu i razmjerima stradanja građana Sarajeva”, piše na ploči. Među onima na ceremoniji preimenovanja bila je i majka Admire Ismić, djevojke koja je ubijena sa svojim dragim Boškom Brkićem dok su 25-godišnjaci pokušavali pobjeći iz grada. Njihova tijela ležala su danima na ničijoj zemlji. Schorkov tekst ‘Romeo i Julija’ koji je ispričao njihovu tragičnu priču bio je među njegovim najdirljivijim izvještajima iz Sarajeva. Ovu depešu Kurta Schorka iz opsjednutog Sarajeva možete pročitati ovdje.
Memorijalna nagrada Kurta Schorka ustanovljena je ‘da bi se odalo priznanje novinarima frilenserima koji daju kritički doprinos međunarodnom razumijevanju, ali čiji se rad često zanemaruje.’ Takođe, novinska redakcija na Schorkovom fakultetu, Jamestown Collegeu, nazvana je po njemu. Mnogi veliki ljudi pisali su o njegovom životu i postignućima, a jedan od njih, Martin Bell, i sam reporter veteran, rekao je o Kurtu: “Činio je više od slanja izvještaja, što je radio brže i bolje od bilo koga; on je pomagao nemoćnima, spašavao ranjene i postao rezidentna savjest novinarskog korpusa u Sarajevu.” Web stranicu posvećenu uspomeni na Kurta i članke napisane nakon njegove smrti možete pronaći ovdje: www.ksmemorial.com
“Ima li ikakve razlike pokrivajući kakav rat ćete biti ubijeni?” upitao je veteran i frontmen The Washington Posta Jonathan C. Randal. “Vjerovatno ne. Radi se o ushićenju – ratno izvještavanje. Stalno se borim protiv klišea da je Kurt umro radeći ono što je volio da radi.”
“Bio je posvećen, hrabar i briljantan, i imao je duboko usađenu mudrost i savjest”, prisjetila se Christiane Amanpour sa CNN-a.
“Ne mogu se sjetiti vremena kad nisam osjećao strahopoštovanje prema njemu”, rekao je Julian Borger iz britanskog lista Guardian, koji je, kao i mnogi, upoznao Kurta u Sarajevu, gdje je bio mentor mladim novinarima.
“U ratno izvještavanje se upustio kasno, s 43 godine, u dobi kad mnogi od nas razmišljaju da odustanu od toga, a postao je poznat kao reporter koji je pisao upravo ono što je vidio uz rijetku kombinaciju fizičke i moralne hrabrosti. Nije vjerovao u krstaške pohode, a svoj posao je smatrao privilegijom. Za Schorka je posao ratnog izvještavanja bio zanat, u kojem je najveća vještina bila svjedočiti i vratiti se živ. Ali rat ne poštuje profesionalizam. U ovoj krvavoj igri brojeva, što više vidite oružanih sukoba, veća je vjerovatnoća da ćete na kraju biti ubijeni, ranjeni ili psihički oštećeni.”
Anthony Loyd u svojoj knjizi ‘Još jedno krvavo ljubavno pismo’, memoari o ratu i o mrtvom prijatelju.
KURT SCHORK je rođen 25. januara 1947. u Washingtonu, DC, SAD.
Ubijen je u zasjedi 24. maja 2000. godine u Sijera Leoneu.
Posebna zahvala: Sabina Ćosić, Mark Chisholm & Glen Felgate
www.ksmemorial.com & www.ksmfund.org & Julian Borger
Izvori: www.theguardian.com www.reuters.com www.apnews.com www.washingtonpost.com
Naslovna fotografija Thomas James Hurst
Korištena muzika: ‘Dire Straits – Brothers in Arms’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2022 Sniper Alley. All Rights Reserved.
