RAT
Zovem se Džemil i rođen sam u Sarajevu, u Bosni, 1983. godine.
Ovo je moja priča.
Priča o odrastanju tokom rata.
Sjećam se kakav je život bio – jednostavna, nemarna i bezbrižna avantura, kao da ništa nije važno. Moj brat i ja bismo išli u školu, vraćali se kući, jeli, izašli napolje, igrali se i radili ono što svako dijete radi. Igrali dok se ne srušimo od umora, ponekad preskakali obroke zbog dječje, hipereuforične navale adrenalina. Nismo htjeli ništa da propustimo. Za nas je boravak vani bio hrana, dani su bili prekratki, sreća beskrajna.
No, 1992. se moje djetinjstvo dramatično promijenilo – počeo je rat. Moj i život moje porodice iznenada su prekinuti, bez ikakvog upozorenja. U jednom trenutku je bio mir, u sljedećem rat. Život više nikad nije bio kao prije. Nije da sam to tad znao; možda je bolje što sam živio u dječjem paralelnom svemiru. Ali nije baš ni da nisam imao pojma, samo sam bio sretno i optimistično dijete.
Kad je počeo rat, imao sam skoro devet godina i završavao treći razred osnovne škole. Sjećam se da sam svoj deveti rođendan proslavio u improvizovanom skloništu s porodicom i prijateljima, gdje smo se svi skrivali od granatiranja.
Iako je bio rat, nama djeci je bilo zabavno. Igrali smo se, pretvarajući se da smo vojnici, skrivajući se u skloništima, saginjući se kao da smo na prvoj liniji. Bilo je zabavno, jer nismo morali ići u školu i mogli smo se igrati vani, nesvjesni vrlo stvarnih opasnosti oko nas. Često bismo se budili uz zvuk pucnjave i eksplozija. Ono što je drugima izgledalo haotično i bizarno, nama je bilo normalno. Tad je to bio dio svakodnevnice. Sjećam se kako smo gledali crvene baklje koje bi osvijetlile nebo prije nego što bi počelo pucanje. Baklje bi polako padale uz pomoć malog padobrana. Trčali smo za bakljama i igrali se s padobranima, besplatnim igračkama, kako smo ih smatrali, ali svi smo znali za šta su ih koristili: svrha im je bila da otkriju i vide koga sljedećeg ubiti.
Kad se rat zahuktao, mnoge su porodice već bile napustile Bosnu, komšije i prijatelji su odselili. Moja je ostala.
Otac se pridružio bosanskoj vojsci kako bi odbranio našu zemlju od srpskih agresora. Bio je ponosan čovjek i smatrao je nečasnim napustiti svoju domovinu. Majka je tokom rata neprekidno radila kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici. Iako je svakodnevno gledala kako ljudi umiru, umiraonica bi ona rekla, nikad to nije donosila kući. Nikad nisam osjetio bol, depresiju ili bilo kakvu patnju kojoj je svjedočila u bolnici.
Izračunao sam da su, uz vojni raspored mog oca i noćne smjene moje majke, njih dvoje tokom tri godine rata bili odsutni cijelu jednu godinu. Brat i ja smo većinu vremena bili sami kod kuće. Kad bi se čule sirene upozorenja, ne bismo išli u školu, bilo je preopasno. Ali za nas je zvuk sirena značio da je vrijeme za igru. Pobunili bismo se i ne bismo išli u sklonište. Bizarno, usred ratne zone izlazili bismo vani i igrali se cijeli dan. Bez domaće zadaće, bez roditelja da nas gnjave, to je bio san svakog djeteta. Iz današnje perspektive to zvuči ludo, ali kao dijete 1995. godine, iako mi je rat bio praktično pred vratima, osjećao sam se oslobođenim, sretnim i slobodnim.
1995
Gotovo na kraju rata, u maju 1995. godine, tokom primirja između dvije strane, ako je tako nešto uopšte bilo moguće u umovima zvijeri koje su nas mučile 3 godine, moj se život zauvijek promijenio. Igrali smo se vani. Moj stariji brat je igrao tenis, a ja sam sa svojom rajom igrao klikera. Odjednom je snajper počeo pucati na nas. Brat je pogođen u prsa. Počeo je hodati prema kući, držeći se za ranu. On je bio jedini pogođen. Najviši među nama, najstariji, potencijalni vojnik za nekoliko godina. Djeca vrište, plaču, majke ih dozivaju, totalni haos. Dok je pokušavao stići kući, još uvijek na nogama, s ranom koja je krvarila, odtrčao sam po pomoć i javio majci koja nam je spremala ručak nakon noćne smjene u bolnici. Dok mu je pokušavala pomoći, zgrabio sam deku da ga zamotamo, nazvao hitnu
pomoć i došao da prisustvujem posljednjim trenucima moga brata. Umro je u krilu moje majke, dok ga je ona pokušavala vratiti u život.
Te trenutke, taj dan, nikad neću zaboraviti. Sjećam se našeg posljednjeg obroka, posljednje čokolade koju smo podijelili i odjeće koju je nosio, i sata umrljanog krvlju. Uzeo sam sat sebi, i nisam ga htio oprati danima nakon toga, još uvijek ne znam zašto. Kako to da se sjećam doručka tog dana, kako je to moguće? Toliko je detalja u mojoj glavi.
Ubijen je sa zloglasne ‘Špicaste Stijene’.
Imao sam 12 godina, a on 16 kada je ubijen. Od tad dijelim život na prije i poslije njegove smrti, dok ga drugi dijele na vrijeme prije i poslije rata. 3. maj 1995. je datum zauvijek urezan u moje sjećanje. Bio je to dan kad se moje djetinjstvo završilo. Rekli su da je primirje, ali tako nešto nije postojalo u srpskom ratnom priručniku.
DANAS
Nažalost, nemam nikakvih fotografija odrastanja za vrijeme rata u Sarajevu, jer nismo imali mogućnosti niti bilo ko od moje rodbine, i to je nešto o čemu često razmišljam. Smeta mi što nemam nikakve školske, rođendanske ili porodične fotografije iz tog razdoblja. Jedna jedina fotografija iz tog vremena bi me beskrajno obradovala. Gledajući djecu koja danas odrastaju uz sve moguće uređaje i mogućnosti, osjećam se kao da sam odrastao u nekom velikom zatvoru. Sjećam se većine stvari, sjećanja su mi tako živa, i ona loša i ona dobra. Ali sam nekad čuo izreku: “Ako nije dokumentovano, nije se ni dogodilo.”
Jedina fotografija sebe koju imam je sa dženaze mog brata koju ne smatram ratnom. Ona se ne računa. Za mene je krvavi rat završio na dan kad je ubijen. Mora da je to nešto psihološko, neka vrsta blokade ili poricanja.
Fotografije od prije njegove dženaze su ono što mi treba.
Volio bih pronaći slike brata – možda ih imaju njegovi školski drugovi ili neki prijatelji, a da toga nisu ni svjesni. Pitam se koliko ima neobjavljenih fotografija.
Sjećam se da nam je, kad je ubijen, trebala njegova slika za novine i dženazu. Imali smo samo slike iz njegove rane dobi, a onda se moj rahmetli otac sjetio da je moj brat dobio neku stipendiju i da su ga fotografisali. To je njegova posljednja slika koju imamo, jedna od najdragocjenijih stvari koje posjedujemo.
Snimljeno nekoliko mjeseci prije njegovog gnusnog ubistva. Moj rahmetli brat je dobio stipendiju i sponzorima je trebala njegova slika. Volio bih da im je trebalo više fotografija, jer je ovo jedina njegova slika koju imamo.
MISIJA
Postoje i druga djeca i porodice kojima su se dogodile slične, a možda i gore tragedije. Možda još neko traži fotografiju ili osobu iz tih nesretnih vremena. Mnogo je fotografa posjetilo Bosnu tokom rata, možda imaju neku neobjavljenu arhivu. Nešto što svijet treba vidjeti.
To je jedan od razloga zašto smo napravili ovu web stranicu.
Cilj je pronaći, locirati i arhivirati fotografije snimljene u Sarajevu, u Bosni, za vrijeme rata, od 1992. do 1996. godine. Ova web stranica dokumentirat će rat iz pozicije ljudi poput mene i moje porodice koji su ga doživjeli. Želimo odati priznanje hrabrim fotografima koji su ga proživjeli s nama i svjedočili o našoj patnji. Neki od njih su pri tom tragično izgubili živote. Ova web stranica će odati počast tim hrabrim ratnim fotografima čiji je rad omogućio svijetu da vidi šta nam se događa.
Povremeno, barem jednom godišnje, pregledavam fotografije sa dženaze mog brata. Moja porodica ima foto-album posvećen samo bratu, od kad je bio beba do njegovog ubistva. Gledam slike, razmišljam o tim vremenima, zamišljam događaje, smijem se i promišljam.
Na kraju albuma su samo slike dženaze, članovi porodice, prijatelji i fotografije stranih fotografa koji su bili tamo i snimali. Ne znam ih i uvijek sam se pitao ko su oni i gdje su sada. Jedan bliski prijatelj mi je pomogao pronaći jednu od njih. Poznata fotografkinja Anja Niedringhaus gleda dok drži svoje kamere. Kad sam pokušao naći njenu fotografiju za vrijeme njene misije u Bosni, nisam uspio naći ništa, uvijek je na slikama njen rad, ali nikad slike nje. Valjda se fotografi ne fotografišu.
Dok sam pretraživao i tražio, otkrio sam mnoge njene sjajne i zadivljujuće slike Sarajeva pod opsadom. Među njenim radom sam pronašao i jednu sliku sa dženaze mog brata. Možda sam previše optimističan, ali ako ima jednu fotografiju – možda ih ima još, s obzirom na dvije kamere oko vrata. Možda su negdje arhivirane ili zagubljene. Nažalost, ona je ubijena 2014. u Afganistanu, dok je pokrivala izbore te godine. Od nje ne mogu tražiti fotografije, ali mogu od drugih koji su bili na dženazi. Samo ih trebam pronaći i saznati njihov identitet. Ovu bi fotografiju mlade Anje, 30-godišnjeg ratnog fotografa, možda njena porodica voljela imati ili bi je neki prijatelji voljeli vidjeti. Iz poštovanja prema njoj ozbiljno razmišljam o posjeti njenoj porodici i njenom grobu u Njemačkoj, u gradiću Höxter.
APEL
Ovo je moj pokušaj da nešto saznam o drugim fotografima iz albuma. Pitam se jesu li živi, pokrivaju li druge ratne zone, imaju li još fotografija, imaju li priče koje žele podijeliti.
Najmanje šest ih je bilo tu.
Nije mi bilo lako ovo napisati, trebalo mi je više od 20 godina. Puno zaustavljanja i otpočinjanja. No, nadam se da će ovo pomoći meni i ostaloj djeci koja su preživjela rat.
Naša web stranica je otvorena za sve, kontaktirajte nas, podijelite svoju priču, postavite pitanje i pošaljite nam fotografije. Koliko god je ovo moja priča, u stvari se radi o svima nama, djeci. O ratnim fotografima.
Radi se o mom bratu.
Zove se Amel Hodžić, rođen 8.marta 1979.
Ove godine bi imao 40 godina.
Pohađao je Srednju umjetničku školu u Sarajevu, bio je drugi razred 1995. godine kada je ubijen.
Imao je 16 godina i 55 dana.
U slučaju da neko ko ga je znao čita ovo.
Možda neko ima njegovu fotografiju, neko sjećanje, priču koju želi podijeliti sa mnom.
Nešto.
Bilo šta.
12.08.2019.
Korištena muzika:
Franz Schubert – Sonata in A Minor, D.959 – II. Andantino
Izvodi: Charlie Albright (piano)
Boston: Isabella Stewart Gardner Museum
Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 4.0
© 2024 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
