Paul Marchand je rođen 1. oktobra 1961. godine u Amiensu, Francuska. Studirao je na Institutu političkih nauka u Grenoblu. Paul je svoju karijeru novinara započeo u maloj privatnoj radio stanici ‘Radio 100’ pod vodstvom Hélène Tavelle. Paralelno, pratio je časove kriminologije i stažirao u bolničkoj mrtvačnici. Sa nepune 22 godine, napustio je studij i otišao za Bejrut, odakle je izvještavao tokom građanskog rata. Šest mjeseci poslije, bio je dopisnik za Radio France i nekoliko kanadskih medija. Tokom nekoliko godina, Paul je bio jedini novinar sa zapada koji je radio u zapadnom Bejrutu, na muslimanskoj strani. Francuska vlada, smatrajući da je u opasnosti, silom ga evakuiše na Kipar. Ipak, Paul je uspio pobjeći i vratio se u Bejrut.
Godine 1987. za dlaku je izbjegao talačku krizu, čija je žrtva na kraju bio Roger Auque. 20. januara, naoružani muškarac je kidnapovao francuskog novinara u Bejrutu ali je Paul umakao kidnaperima i pobjegao dok su ovi pucali na njega. Oba novinara su pokrivala priču o tadašnjem posljednjem pokušaju izaslanika anglikanske crkve Terry Wait-a da oslobodi taoce u Libanu. Paul koji se oslobodio par momenata prije i pobjegao u obližnju ulicu, je poslije na francuskoj televiziji izjavio, “Vikao sam Roger-u, bježi odatle! Bježi!” Ali Auque nije mogao pobjeći. Paul je u izjavi za Radio Monte Carlo, za koji je izvještavao, rekao da su otmičari pucali za njim dok je bježao. Rekao je i da će ostati u zapadnom Bejrutu, “Ne mogu sada otići, Roger je bio moj prijatelj.”
Nakon građanskog rata u Libanu, Paul je došao u Bosnu i Hercegovinu gdje je izvještavao iz Sarajeva pod opsadom, u periodu od 1992 do 1993. godine. Bio je veoma nekonvencionalan novinar. Nisu ga zanimale standardne press-konferencije, gdje su se servirale informacije, on je sam tražio vijesti, svaki dan odlazeći čak i do mrtvačnice i lično brojeći mrtve. Bilo mu je stalo da istina o ratu u Sarajevu ode u svijet. U Bejrutu je naučio kako je živjeti u zatvorenom svijetu, u svijetu gde ljudi nemaju pravo na informaciju. Sarajevo je bilo zatvoreno, a on je smatrao da je Sarajevo dio Evrope, i da svijet mora znati prave informacije o stanju u Sarajevu. Nije nosio pancir i nije se bojao. Paul je bio kritičan prema blindiranim autima, prslucima i šljemovima, iako nije imao pompeznu organizaciju velikih medija iza sebe, postao je jedna od najpoznatijih ličnosti među novinarima u Hotelu Holiday-Inn, uglavnom zbog njegove ekscentričnosti. Uvijek besprijekorno obučen, često sa slamnatim šeširom i konstantno fućkajući kubanske cigare, znao je biti nagao i beskompromisan. Samoprozvani ‘majstor’, odbijao je da nosi pancir zato što nije mogao da nađe nijedan dovoljno dobar, koji bi odgovarao njegovoj odjeći.
Paul je Alejom snajpera vozio ‘Ford Sierra-u’ na kojoj je pisalo “Ne troši svoje metke. Ja sam besmrtan”, i iz koje su treštali taktovi pjesme ‘Sympathy For the Devil’ od Rolling Stones-a. Bila je to potpuno nadrealna scena. Marchand je konstatno rizikovao i često je bio vrlo kritičan prema kolegama novinarima, koji nisu suosjećali sa realnošću rata u Sarajevu, tako što su se vozili u oklopnim kolima, nosili pancire i šljemove. Paul je smatrao da su oklopna vozila samo ‘statusni simbol’, psujući one koji ih upotrebljavaju. Paul je govorio, “Bilo je osoba koje su nosile pancir i šljem, a pritom su se vozile u blindiranom vozilu”. Naučio je da se prilagodi ‘pravilima igre’ u i oko hotela, kao i u Sarajevu općenito. Preuzimao je, bez sumnje, značajne rizike, ali je ustrajan bio u tvrdnji, da je njegov pristup autentičan i samim tim opravdan.
On je smatrao da je Holiday-In bio ‘Jedan od najspecifičnijih hotela’. Njegov pećinski lobi je bio leden, mračan i taman. Gornji spratovi su bili skroz izrešetani, sa ogromnim rupama kao prozorima u vanjski svijet. Ti, gornji spratovi, su bili zatvoreni za goste. Međutim, to je bio najsigurniji smještaj koji se mogao naći u gradu. Jedna od najpoznatijih anegdota iz ratnog hotela je ona u kojoj se Paul spustio užetom sa petog sprata pravo u lobi, dok su prisutni pljeskali i slavili njegov potez. “Paul je inače bio pomalo lud čovjek. On je donio tu alpinističku opremu u Sarajevo i svi smo se pitali zašto će mu to. Svi smo se fokusirali na što bolju zaštitu, oko nas je bjesnio rat pobogu, ali on je furao svoje. Jednog dana, desio se ta legendarna anegdota na opšte odobravanje publike. On je bio takav, volio je zatalasati učmalost, iako je ostavljao dojam vrlo uštogljenog, disciplinovanog tipa”, priča Paul Lowe, Britanski fotoreporter koji dobro poznavao Paul Marchand-a.
“Sve što je iko ikada čuo o njemu, vjerovatno je istina. Niko ne zna da li je to bila neka samoubilačka misija, ali je zaista znao staviti glavu u torbu. Svi su gledali kako da se što bolje zaštite, ali on za to nije mario. Vozio je potpuno nezaštićen automobil, a nije koristio ni šljem koji mu je bio na raspolaganju. Ali, zato je svakodnevno nosio uredno ispeglanu košulju i pušio kubansku cigaru – to nikome nije bilo jasno kako je uspijevao. Uvijek se trudio izgledati besprijekorno i mislim da je zaista ulagao i previše truda u sve to. Kao da je bio opsjednut svojim izgledom i percepcijom sebe u javnosti. A kada je slao izvještaje, uvijek se uživljavao u tu ulogu, pa su i ta javljanja bila pomalo melodramatična. Sjedio sam pored njega, a on se derao na satelitski telefon, kao da je želio prenijeti dramatičnu situaciju sa ulica Sarajeva”, prepričava Paul Lowe.
Slobodanka Boba Lizdek, novinarka i marketinška stručnjakinja, prepričava kako je upoznala Paul Marchand-a 1992. godine, “Mi smo se upoznali na neobičan način. Holiday Inn je bio dom stotinama stranih novinara koji su izvještavali iz ratnog Sarajeva. Ja sam radila kao prevodilac i on je sve vrijeme pokušavao doći do mene. Uvijek je bio u žurbi i mislila sam da je naš čovjek koji je naučio francuski. Iskreno, iznenadila sam se kada sam saznala da je zapravo Francuz. Uglavnom, u jednom trenutku me pozvao telefonom i pitao da radim s njim, a ja sam pristala ne znajući o kome je riječ. Kada smo se našli ispred zgrade RTV doma rekla sam mu da ne bih došla da sam znala o kome je riječ. Njemu je to bilo simpatično, a nakon toga smo nastavili zajedno raditi.” Iako joj se na prvi pogled nije svidio, ubrzo se između njih rodila ljubav.
“U oktobru 1993. godine krenuli smo na jedan novinarski zadatak. Bili smo u autu, s našim kolegom Philipom, koji je bio kamerman, oni su sjedili naprijed, a ja sam sjedila pozadi samo taj dan, uvijek sam s njim sjedila na prednjem sjedištu. Cijelu situaciju sam vidjela kao jedan film ispred mene, trenutak kada je bacio svoje naočale, zakočio lijevom rukom i digao ručnu kočnicu. Vidjela sam da lijevom rukom drži svoju desnu ruku i da je izašao iz auta. Pomislila sam da sam i ja možda ranjena, prekontrolisala sam se, vidjela sam da je sa mnom sve u redu i izašla sam za njim. Phillipa smo zvali, ali on uopšte nije reagirao. Kad sam vidjela da tako stoji na cesti u nedođiji, tu gdje ničega nema, ranjen metkom iz PAM –a od 12,7 mm, oborila sam ga na zemlju i pružila mu prvu pomoć, podvezala sam mu prvu ranu, ne bi li se zaustavilo krvarenje, jer je sve izgledalo stravično. Nakon toga počela sam intuitivno da ga udaram iz sve snage po cijelom tijelu, ne bi li on ostao svjestan. U jednom me trenutku pogledao i pitao, “Zašto me udaraš, šta sam ti uradio?“. Znala sam da on nikako ne smije izgubiti svijest, nikako. I svom snagom sam ga nastavila udarati gdje god sam stigla“, sjeća se Boba Lizdek.
“Kada smo stigli u bolnicu ljekar nije mogao vjerovati da je Paul na nogama, jer je izgubio skoro svu krv. Osim toga, mislio je da sam ja ranjena, jer sam bila prekrivena njegovom krvlju i komadima njegovog tijela. Kada me pitao šta sam uradila, rekla sam, “Doktore, ja sam njega prebila“, ispričala je.
No, nakon što je Paul ranjen, morao je biti hitno izmješten u Francusku, gdje je imao preko 60 operacija. Njihovi putevi su se razišli, ali su sve vrijeme bili u kontaktu. Potom, on se okreće književnosti, tako što naredne godine provodi pišući romane (morao je da nauči da piše lijevom rukom, nakon što je izgubio sposobnost da to čini desnom), ali se mučio da se pomiri sa stvarnošću da više ne može da nastavi da radi posao koji voli. Taj filmski život jednog ratnog reportera pretočen je kasnije u memoare ‘Sympathie pour le diable’, koje je Marchand izdao nedugo nakon što je napustio Sarajevo. “Kada sam prvi put pročitala Paulovu knjigu, rekla sam mu da je to filmska priča i čini mi se da je tada sve počelo. Ideja se počela razvijati 2005. godine kada je Paul počeo pisati scenarij s Guillaumeom Vigneaultom i Guillaumeom de Fontenayjem”, govori nam Slobodanka Lizdek.
Paul Marchand je 2009.godine sebi oduzeo život. Imao je 48 godina. Njegova privrženost vragu doživjela je vrhunac. Bijele, ispeglane košulje s takvim samopouzdanjem više nikada nijedan ratni reporter neće nositi. “Tada sam mislila da od tog filma nema ništa, ali 2012. godine, ponovo je pokrenuta njegova realizacija”, kaže Slobodanka koja je bila inspiracija i sastavni dio Paulovog života. Memoare, čiji naslov ima korijen u slavnoj pjesmi Rolling Stonesa, pretočio je Marchand u scenarij za igrani film, ali ga nikada nije završio. Tu gdje je on stao, nastavio je reditelj Guillaume de Fontenay.
Reditelj filma Guillaume de Fontenay je pokušavao iznaći sredstva za film i to mu je konačno uspjelo 2018. godine kada je u Sarajevu snimio možda i najozbiljniji filmski prikaz opsade. ‘Simpatija za đavola’ na veliko platno donosi priču Paula Marchanda, francuskog novinara i ratnog dopisnika, koji se svakodnevno suočavao sa brutalnošću rata i životom u opkoljenom Sarajevu. Osim toga, reditelj se osvrnuo i na njegov privatni život pa je tako ovjekovječena i nesvakidašnja ljubav ratnog reportera i mlade Sarajke Bobe Lizdek, koja mu je, između ostalog, spasila život.
“U to vrijeme, rat u Bosni je intimno povezan sa glasom Paul Marchand-a, čije priče sam čuo sa Radio-Canada”, sjeća se filmaš koji nam poklanja svoj prvi film. To je konflikt koji me je šokirao; vidjeti da je međunarodna zajednica dopustila da četiri godine traje opsada grada u kojoj svakodnevno gine na desetine civila… Još imam taj problem sa našom kolektivnom apatijom, “Isto se ponovilo i u Siriji”, kaže nam Guillaume de Fontenay.
Ko-producentica filma ‘Simpatija za đavola’ Amra Bakšić Čamo, tvrdi da se ratni reporter ne može uvijek odvojiti od svojih priča. “Njegova knjiga je utoliko zanimljivija jer govori o novinaru koji napušta tipično novinarsko okruženje. On odjednom ima prijatelje koji gube članove porodice i nemaju šta da jedu. Za većinu novinara, to je bilo kao neki blitzkrieg: dođu tu na kratko vrijeme, urade priču, vrate se kući i trude se da ne dozvole da ta iskustva utiču na njihov svakodnevni život. Ali, onima koji su ostali i koji su bili u Sarajevu duže vrijeme, životi su zauvijek promjenjeni”, objašnjava Amra, nakon čega se pita, “Kako su oni mogli praviti liniju između objektivnosti i života ljudi u Sarajevu? Mislim da uvijek moramo biti svjesni da ne pravimo samo filmove za sutra; filmove pravimo za vječnost. Dakle, nije samo pitanje neposrednog uticaja koji će prikazivanje filma imati u BiH ili u Francuskoj sada, nego moramo misliti o tome kako će se na ovaj film gledati 40 godina nakon premijere”, zaključuje Amra Bakšić Čamo.
“U Bejrutu, kao i u Sarajevu, svako jutro sam dizao svoja jedra za smrt na mom putu uništenja. Kao novinar, morao sam ispričati priču riječima ruševina, na nedovršenom jeziku, da ratovi nisu ništa više od malog zvuka u velikoj tišini. Privremeni prasak kada tišina sama po sebi postane nesnošljiva. San o boljem svijetu, iako je san bestidan i turbulentan.”
Paul Marchand
“U jednoj od svojih knjiga, kada opisuje taj trenutak svog ranjavanja, on se sjeća, evocira tu našu ljubav i kaže, “Nikada nismo imali vremena da pričamo o ljubavi u ratu”. To je možda i bilo nedostojno same situacije da se o tome priča. Jednostavno, osjećala sam se jako sigurno uz njega i zapravo me ničega nije bilo strah, pa ni prvi put kada mi je predložio da idemo ‘Alejom snajpera’ glavnom cestom kojom niko nije prolazio osim ludih novinara. Rekla sam, “Ok, nema problema”. Pitao me je da li me je strah. Rekla sam da me nije strah, ako idemo tu, onda idemo tu, sve je OK. Jednostavno nam je bilo važno da budemo zajedno, i da on zna, ako nismo zajedno, šta se dešava sa mnom ili da, ako ja ne radim, da on dođe samo da vidi da li sam dobro, da li imam dovoljno hrane. Jednostavno, kako je napisao, u ratu nije bilo dostojno pričati o ljubavi, jer smo imali druge brige, ali ona je bila tu, ona je bila u nama i oko nas i među nama”, priča Boba. “Mi smo zaista zauvijek vezani i mislim da se vrsta veze koju smo mi imali ne može opisati zemaljskim rječnikom. Iako nije živ, on je na neki način prisutan u mom životu. Mi smo uvijek zajedno, čak i u njegovim knjigama. Predodređeni smo na vječnost”, rekla je.
Iza ovog hrabrog čovjeka, koji je došao na najopasnije mjesto na svijetu, kako bi prenio istinu o patnjama i stradanjima Sarajlija, ostat će knjige, ostat će i film ‘Simpatija za đavola’ koji će ispričati priču o velikoj ratnoj ljubavi. O ljubavi koja je planula u gradu koji je trebao da izgori i umre, no, u gradu koji je preživio sve metke i granate. Ljubav je bila jača od svega. Slobodanka Boba Lizdek to najbolje zna.
Kažu da je tokom studija zarad prakse posjećivao bolnice i mrtvačnice. Da li su to začeci želje za smrću, prikriveni samoubilački nagon koji se odražavao u nadi da će jedna od vratolomnih, suludih i besmislenih situacija u koje se svjesno upuštao jednog dana uroditi plodom? Ili je to jednostavno dokaz da su oni među nama koji se doimaju najluđim, ustvari najdostojniji postojanja?
“Volim mrtvačnice gradova koji su u ratu”, napisao je u svojim memoarima Paul, kao i mnogo drugih čudnih razmišljanja koje čitaoca također tjeraju na razmišljanje. Zašto je oduzeo sebi život i zašto je uvijek sebe stavljao u vrlo opasne situacije?
Insert iz filma ‘The Troubles We've Seen’ iz 1994. godine.
PAUL MARCHAND je rođen 1. oktobra 1961. godine u Amiens-u, Francuska.
Napustio nas je 20. juna 2009. godine u Parizu, Francuska.
Slika sa naslovnice: Emmanuel Ortiz
Posebna zahvala: Slobodanki Lizdek
Prevod: Asmir i Edina Demir
Izvori: Klix.ba, Oslobodjenje.ba, Azra.ba & BalkanInsight.com
Korištena muzika: ‘Erik Satie – Gymnopédie No.1’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2020 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
