Salko Hondo je rođen 1938. godine u Konjicu. Bio je fotoreporter i šef foto-službe dnevnog lista ‘Oslobođenje’. Salko Hondo se doselio u Sarajevo 1960. godine. Te iste godine oženio se svojom Nurom. Zapošljava se u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ u kome radi više od 30 godina. Početkom 70-tih Salko je bio prvo laborant, a nešto kasnije je počeo raditi kao fotoreporter. 1976. i 1978. godine dobitnik je godišnje novinarske nagrade ‘Oslobođenja’.
“Kada sam s proljeća 1970. godine u Oslobođenju počeo raditi kao stalni volonter u foto-službi su bili fotoreporteri Aleksa Štrbo, Miki Đurašević, Hajrudin Čengić i laborant Salko Hondo. Salko bi ispričao neku šalu ili prokomentarisao nešto što je čuo u Lutvinoj kafani na istom spratu gdje je bila i laboratorija. Brzo sam shvatio da je Salkina želja bila do konačno izađe iz mraka laboratorije i s aparatom u ruci odlazi na događaje. Vjerovatno iz te želje katkad bi nas, tada mlade novinare, zamolio da napišemo nekoliko redaka uz fotografije koje je ni od koga naručene pravio iz raznih dijelova i sa iznenadnih događaja po Sarajevu. Bile su to slike pune gradskog života. Ako je neko od nabrojanih reportera na putu Salko bi katkad dobio zadatak da ode i na neku utakmicu najčešće fudbalsku i uvijek bio sretan kada bi to što je uradio bilo objavljeno i potpisano njegovim imenom i prezimenom. Svaki put kad bi fotografija bila objavljena i ta stranica bi obavezno nekoliko dana visila na zidu vrlo skučenog prostora laboratorije,” prisjetio se za ‘Sniper Alley’ nekadašnji radni kolega Salke Honde novinar Hajdar Arifagić.
Kada je Hondo, nekoliko godina kasnije, dobio rješenje na radno mjesto fotoreportera odlazio je na zasjedanje Skupštine, CK, velike manifestacije, otvaranje novih fabrika i putovao sa novinarskim ekipama po cijeloj Bosni i Hercegovini, fotoaparatom bilježeći važne događaje u bivšoj državi.”Naravno i onima kojima je prisustvovao i Tito. Ali ni tada u gradsku hroniku nije prestao donositi fotografije zanimljivih detalja i situacija sa sarajevskih ulica. Stavljajući ih na urednički sto uvijek bi rekao: “Obišao sam i grad, a vi ako vam treba izaberite što valja. A valjalo je gotovo sve!”- kaže Arifagić.
Ljeto 1992. godine.
Većina građana Sarajeva i BiH je te 1992. godine mislila da će se rat brzo završiti, pa tako i Salko Hondo. Kćerki Amri je govorio da izađe iz grada samo na mjesec dana. “Samo ti Seko (tako me je uvijek zvao nikad me nije zvao Amra) izađi na mjesec dana radi Minele. Brzo će ovo proći. Brzo nije prošlo, a i ja ga nikad više nisam vidjela,” ispričala je za ‘Sniper Alley’ kćerka Salke Honde, Amra Hondo Subašić koja danas živi u Americi. Arifagić se sjeća da je Salko bio neustrašivi profesionalac što je dokazao i na početku agresije na BiH zasipajući urednički sto fotografijama sa protesta, barikada i granatiranja. Kao novinar profesionalac sa borbene linije nije odstupio.
U ljeto 1992. godine Hajdar Arifagić je ležao na Očnoj klinici bolnice Koševo. Tog 16. jula koji je bio sunčan i topao dan, čuo je eksploziju granate koja je pala na Ciglane pijacu. Pred sumrak kada je na kliniku stigla druga smjena medicinskog osoblja do njega je došla vijest da je poginuo fotoreporter ‘Oslobođenja’,
“Poznavao sam ga,” priča mi ljekar sutra ujutro. “On stanuje negdje blizu, viđali smo se kad bi s torbom aparata na ramenu jutrom hitao na posao. Uvijek vedar i horan za rad,” sjeća se Hondin kolega Arifagić.
U maju 1992. godine Salkina kćerka je s dječijom ambasadom izašla iz ratnog Sarajeva sa njegovom četverogodišnjom unukom Minelom. Bili su zarobljeni dva dana u koloni na Ilidži. “Tata se je jako brinuo za nas. Kada su nas pustili treći dan zovnula sam ga iz Travnika. Tata je plakao. Nas pet je bilo u mojoj maloj peglici. Bila sam dvije godine u Zagrebu i vratila se u Sarajevo 1994. godine, čim se plavi put otvorio. Moj muž je bio cijelo vrijeme u Sarajevu.” Telefonske veze sa Sarajevom su bile prekinute. Za Salkinu kćerku Amru najžalosniji momenat je bio tog kobnog 16. jula 1992. godine kada je u 10 sati preko tranzistora slušajući vijesti s radija Sarajevo čula sljedeće: “Danas je u Sarajevu od granate slikajući red za vodu poginuo fotoreporter ‘Oslobođenja’ Salko Hondo.” Salkina druga kćerka Azra je u to vrijeme bila trudna devet mjeseci, rodila je Almu sedam dana poslije očeve pogibije. Nažalost, Salko Hondo nije imao priliku da upozna unuku Almu, kao ni Amrinu mlađu kćerku Henu koja se rodila 1997. godine. One su danas uspješne mlade žene u SAD-u.
Iako se, po pričanju njegovih kolega, Hondo bojao granata, on se nije izvlačio od posla. Nažalost, na posljednjem radnom zadatku u prvim mjesecima agresije u BiH izgubio život slikajući red za vodu. Identifikovali su ga po radnoj torbi na kojoj je pisalo ‘Oslobođenje’. Salke Honde prije rata sjeća se novinarka ‘Oslobođenja’ Edina Kamenica kao velikog šaljivdžiju, jer po tome je bio karakterističan. “Često smo se nalazili na istim radnim zadacima. Bio je od onih ljudi koje je bilo drago sresti. Uvijek je bio spreman na šalu. Ja sam tada bila mlada novinarka. Bila sam tiha i povučena. Vjerovatno je bio ponukan time, pa bi često kad bi bili na nekim zadacima, on stao pored mene i na neki način bi mi podršku dao, i pravio društvo,” rekla je Kamenica. Hondo je imao običaj da pored fotografija koje su bile potrebne za posao uslika i novinara sa kojim je bio na zadatku. Tada su se fotografije razvijale u foto-labaratoriji.
I Edinu je Salko Hondo fotografisao na zadacima nekoliko puta. “Prije rata, foto-služba i redakcija nisu bili smješteni u istoj zgradi, Hondo bi fotografije nosio sa sobom i kad bi se vidjeli, izvukao bi fotografiju i rekao: ‘Ovo je za tebe’,” kaže Edina. Edina Kamenica dodaje da je Salko Hondo bio jedan od onih zaljubljenika svog posla kojih danas sve manje i manje ima u svakoj profesiji, pa i u novinarskoj. “Mi nemamo radnog vremena. Nije bio od onih ljudi koji zaključaju vrata i odu, on je zaista živio za ovu profesiju. On je bio čovjek koji se predaje poslu. Kolegica Arina Šarac mi je pričala da se Hondo strašno plašio granata. Često bi pričao o tome. Bez obzira na to što se plašio, nikada nije odbijao zadatke. Nažalost, sudbina je bila da pogine tako čovjek koji je bio predan svojoj profesiji. ‘Oslobođenje’ je imalo jako mnogo njegovih fotografija. Salko Hondo je, pored fotografija radnih zadataka, jako volio da slika mase ljudi, puno svijeta. On je gledao da zaustavi tu atmosferu svojom kamerom,” ističe Kamenica. Fotoreporter ‘Oslobođenja’ Didier Torche je bio jedan od mladih Hondinih kolega koji je učio zanat od njega. “Od Honde sam naučio fotografiju. Nije bio strog. To je čovjek koji je uvijek bio vedar i susretljiv. Sa svog imanja u Konjicu uvijek bi donosio jabuke i nama kolegama dijelio.”
Danas, 28 godina poslije, kćerka Amra se svog oca sjeća kao vedrog i uvijek raspoloženog čovjeka koji je volio svoju ženu i djecu. Bio je pažljiv. Volio je ljude, volio je društvo. Bio je jako privržen za svoj rodni grad Konjic gdje je često išao vikendom. “Sjećam se dana kada je moja mama imala nesreću, udarilo je auto u Konjicu. Hitna ju je dovezla u Sarajevo. Bila je u komi punih 14 dana. Tata nije htio da ide kući iz bolnice. Toliko su bili privrženi”, ispričala je ona. Salko Hondo je bio strastveni ribolovac. Često je išao u ribu, uvijek na rijeku Neretvu ili Boračko jezero. Pastrmka koju bi upecao bi bila na trpezi njegove četveročlane porodice koju je obično pripremala supruga Nura, ili bi je on ispekao na roštilju. “Katkad bi se hvalio ulovom. Ali, događalo mu se da cijeli dan uzaludno peca a da riba ne zagrize. I to bi pričao. Bio je iskren”, dodao je Arifagić.
Salko Hondo i Hajdar Arifagić jednom prilikom našli su se u laboratoriji u trenutku kada je on jako žurio da urednicima preda fotografije s događaja koji je pratio. Arifagić je tada tek stigao s puta. “U velikom cajtnotu da pišem tekst morao sam da razvijam film i izradim fotografiju. U mračnoj komori gdje se ništa podbogom ne vidi on mi je samo izdavao naredbe: “Stavi film u razvijač! Pazi na vrijeme da ne ‘pregori’! Prebaci u fiksir,” “Brzo, brzo pod vodu”… On je fotografiju sa filma prebacio na papir, ja je izaprao i sušio. Bila je objavljena na prvoj stranici lista. Ujutro je došao i čestitao mi: “Dobro je ispalo. Idući put ćeš sam i s papirom raditi. Ali prije ćeš doći da ti na miru pokažem na šta treba obratiti pažnju”, prepričao je Arifagić.
“Uvijek je bilo je jako dosta šala kod tate. Jednom su išli negdje da prate predsjednika Tita i jedan od vozača je morao da ide u WC, pa su se zaustavili pored neke šume. Kaže tata: “Kad se vozač vratio, mogli smo završiti u zatvoru.” Naime, zaustavila ih je policija. A tata im je rekao: “Mi smo novinari ‘Oslobođenja’ imamo akreditacije.”Policajac im je na to odgovorio da ‘nemaju akreditacije za šumu’. To je bilo smiješno kad se vratio, a tata je pričao da su policajci bili vrlo ozbiljni”, ispričala je Amra Hondo-Subašić.
SALKO HONDO je rođen 25. marta 1938. godine u Konjicu, Bosna i Hercegovina.
Poginuo je na radnom zadatku 16. jula 1992. godine, u Sarajevu.
Pripremila i uredila Sanela Gojak
Fotografija sa naslovnice: arhiva Oslobođenja
Korištena muzika: ‘Aldona Dvarionaite – Frédéric Chopin: Prelude in E-Minor (op.28 no. 4)’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2020 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
