Abbas Attar, poznatiji po mononimu Abbas, rođen je 29. marta 1944. godine u Khashu u Iranu. Bio je poznat po dramatičnim crno-bijelim fotografijama napravljenim sa stavom. Abbas je bio član Sipa Pressa od 1971. do 1973., član Gamme od 1974. do 1980., a pridružio se Magnum Photosu 1981. Posvetio se dokumentovanju političkog i društvenog života društava u sukobu. U svom glavnom radu od 1970. godine, obuhvatio je ratove i revolucije u Biafri, Bangladešu, Sjevernoj Irskoj, Vijetnamu, Bliskom Istoku, Čileu, Kubi, Balkanu i Južnoj Africi za vrijeme Apartheida.
Abbas je volio reći ljudima da se rodio kao fotograf. To je bilo lakše nego objašnjavati da ga je u to uvuklo odrastanje kao iranski imigrant tokom rata u Alžiru. Tokom cijelog tog sukoba osjećao je da je bio svjedokom historije u nastanku i upravo je ta spoznaja potakla želju da postane novinar. S 18 godina postao je sportski urednik lokalnog dnevnog lista Le Peuple, ali nije mu trebalo dugo da shvati da se osjeća ugodnije pokazujući svoje slike nego se boriti sa kreativnom blokadom u pisanju. Prije nego se pridružio Magnumu 1981. godine, već je imao prilično impresivan fotografski životopis: olimpijske igre u Meksiku, mnoštvo ratova i ono što bi moglo u ući u historiju kao bokserski meč stoljeća – Muhammad Ali protiv George Foremana.
Abbas je svoje fotografije nazvao poticajima; tu je fotografija iz 1968. godine gdje tri člana porodice sjede zajedno na stepenicama, a dvoje drugih razgovaraju u prolazu iza njih. Ova je slika, kako je objasnio, potvrdila njegovu odluku da se bavi fotografijom, jer je zabilježila taj ‘zaustavljeni trenutak’ – fraza koju će koristiti tokom cijele karijere kako bi objasnio svoj karakterističan način dokumentiranja. “Ja ne zamrzavam situaciju, nego je zaustavljam”, mudro bi govorio. “Želim da izgleda kao da subjekti nastavljaju aktivnost nakon slike.”
Od 1978. do 1980. Abbas je fotografisao revoluciju u Iranu. Kad su počeli događaji koji su rezultirali svrgavanjem šaha Mohammeda Reze Pahlavija 1979. godine, Abbas je podržao promjene, ali se ubrzo razočarao ajatolom Ruhollahom Khomeinijem, koji je preuzeo vladu. “Kad je revolucija počela, bila je demokratska. Bila je to moja zemlja, moj narod i moja revolucija. Onda je, polako, oteta.” Abbas Attar
Tad je Abbas odlučio da kameru usmjeri na religije svijeta. “Prije iranske revolucije nisam imao želju da fotografišem religiju”, objašnjava. “Ali pokrivajući revoluciju dvije godine, vidio sam da se valovi strasti [koje su] podigli revolucijom neće zaustaviti na granicama Irana.”
“Pa jasno, nisam znao ko su ti mulasi… Onda otkriješ. Postali su važniji. Znao sam da su tu, zato su bili važni… Kao fotograf, jednostavno fotografišete sve.” Abbas Attar
“Nagovarali su me da svijetu ne pokazujem negativnu stranu revolucije”, rekao je. “Nasilje je dolazilo od šaha, a ne od demonstranata. Rekao sam im da je to i moja revolucija, ali da ipak moram poštovati svoju dužnost novinara – ili historičara, ako želite.” Revolucija ga je, međutim, zanimala zbog onog što su ljudi po cijelom svijetu činili u ime Boga.
Napustio je zemlju 1980. godine, a tokom godina egzila Abbas je stalno putovao. Između 1983. i 1986. putovao je kroz Meksiko, pokušavajući da fotografiše zemlju onako kako bi romanopisac pisao o njoj. Iz toga je nastala izložba i knjiga Povratak u Meksiko: Putovanja mimo maske pomogli su u definisanju njegove fotografske estetike. Od 1987. do 1994. godine fokusirao se na preporod islama u cijelom svijetu. Uslijedila je knjiga i izložba Allahu Ekber: Putovanje militantnim islamom (1994.), knjiga obuhvata 29 zemalja i četiri kontinenta, privukla je posebnu pažnju nakon napada islamskih džihadista 11. septembra.
“Izbor je bio misliti o sebi kao o fotoreporteru ili umjetniku. Nisam se nazvao fotoreporterom iz poniznosti, već iz oholosti. Mislio sam da je fotoreporterstvo superiorno. Znam da neki fotografi imaju veliki ego, ali fotografija je jednostavna. Ujutro stavite film u fotoaparat, a danas ni to ne morate s digitalnim kamerama, izađete na ulicu, vratite se kući, obradite fotografije i pokažete ih. Jednostavno.” Abbas Attar
“Većina fotografa, kad kažu da su ratni fotografi, oni zapravo nisu ratni fotografi, oni su borbeni fotografi”, rekao je u video intervjuu. “Rat se ne svodi samo na bum bum, na samu bitku. Rat je vrlo, vrlo složena pojava, jer on ima svoj izvor, i treba vremena da se pojavi, onda se dogodi i ostaju posljedice. Ja sam više zainteresovan za rat, ono ‘zašto’ i ono poslije”. Abbas Attar
Abbas je pokrivao ‘Sarajevo pod opsadom’ u Bosni i Hercegovini. U Sarajevo je došao 1993. godine, a iza sebe je ostavio mnoštvo upečatljivih slika i izuzetnih foto-eseja koji spadaju među najbolje primjere fotoreportaže. Ovo malo priznanje njemu i njegovom radu samo je ogrebotina na površini, zato svakako posjetite njegov Magnum profil kako biste saznali više o ovom epohalnom fotografu i bili inspirisani svim njegovim radovima.
Jedna od njegovih najpotresnijih fotografija, snimljena 1993. godine prikazuje tijelo dječaka ubijenog u eksploziji u Sarajevu dok ga peru u mrtvačnici. Oči su još otvorene, lice još živahno. “Mogli ste vidjeti dječaka koji još uvijek sanja dječačke snove. To me slomilo, [ali] nastavio sam, naravno, fotografisati”, kaže Abbas, pokazujući kako svoju urođenu empatiju tako i prekomjernu obavezu dokumentovanja čovječanstva u ekstremima.
SLJEDEĆI SLAJD JE PREDMETNA SLIKA.
UPOZORENJE ZA ČITAOCE.
Prema Abbasu, postoje dva pristupa fotografiji: jedan je pisanje svjetlom, a drugi crtanje svjetlom. Škola Henrija Cartier-Bressona, oni crtaju svjetlom, skiciraju svjetlom. Pojedinačna im je slika najvažnija. “Za mene to nikada nije bila poenta. Moje slike su uvijek dio serije, eseja. Svaka slika treba biti dovoljno dobra da stoji sama, ali je njena vrijednost dio nečega većeg.” Iako njegova službena biografija kaže da je ‘rođeni fotograf’, Abbas je Magnumu ispričao kako ga je putovanje kroz New Orleans 1968. godine učinilo ‘profesionalcem’. Objasnio je kako je stvaranjem svog prvog fotografskog eseja naučio značaj nizanja slika kako bi izgradio narativ.
Abbas, Iranac presađen u Pariz, vratio se u Iran 1997. godine nakon 17-godišnjeg dobrovoljnog izgnanstva. Njegova knjiga Dnevnik Irana 1971. – 2002. kritička je interpretacija historije ove zemlje, fotografisana i napisana kao lični dnevnik. “Ono što je bilo fascinantno kod Abbasa je da je on bio vrlo žilav i grub, ali istodobno vrlo sladak i ljubazan i izuzetno fer. Smatrao sam da je ova mješavina zaista neobična”, kaže Kamy Pakdel, režiser dokumentarnog filma o iranskom slikopiscu, pod nazivom Abbas by Abbas. “Njegovo ponašanje i karakter stvarno su se odražavali na njegove slike.” kaže Kamy Pakdel.
“Bio je jedan od stubova Magnuma, kum generacijama mlađih fotoreportera. Građanin svijeta kojeg je neumoljivo dokumentovao; njegove ratove, katastrofe, revolucije i previranja, i njegova uvjerenja – sav njegov život. S neizmjernom tugom ga gubimo. Neka bogovi i anđeli svih velikih svjetskih religija, koje je fotografisao tako strastveno, budu uz njega.” Predsjednik agencije Magnum Thomas Dworzak
ABBAS ATTAR rođen je 29. marta 1944. godine u Khashu u Iranu.
Umro je u Parizu 25. aprila 2018. Imao je 74 godine.
Preveo Mustafa Čorbo
Korštena muzika: ‘Close Up Theme’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)
© 2020 Sniper Alley. Sva prava zadržana.
