Alexandra Boulat je rođena u Francuskoj, u Parizu, 2. maja 1962. godine. Prvobitno je studirala grafički dizajn i historiju  umjetnosti na Beaux Arts u Parizu. Slijedila je korake svog oca, fotografa Pierrea Boulata, koji je 25 godina radio za časopis LIFE, i majke Annie Boulat, koja je 1979. osnovala foto agenciju Cosmos. Alexandra je odrasla okružena fotografijom, a 1989. pridružila se agenciji Sipa i uputila se na Balkan gdje se etablirala kao jedna od rijetkih ratnih fotoreporterki.

“Studirala sam umjetnost, slikarstvo i historiju umjetnosti u Parizu i slikala sam 10 godina, ali uvijek sam željela biti fotograf. Kad sam se 1989. pridružila Sipa Pressu, nikada nisam mislila da ću se na kraju baviti ratnom fotografijom. Ali našla me je, na pješačkom prelazu u bivšoj Jugoslaviji. Tokom proljeća 1991. sam putovala po svim republikama Jugoslavije kako bih napravila priču o zemlji koja je bila na rubu velikog sloma. Završavala sam putovanje kad su izbili prvi sukobi. Nakon nekoliko sedmica lutanja po gradovima i još uvijek mirnim jugoslavenskim selima, bolje sam poznavala mjesto, njegove ljude i njihove etničke razlike. Zato me je prvi kontrolni punkt naoružanih srpskih civila na ulasku u selo u Hrvatskoj natjerao da nastavim priču, čak iako bi to postalo opasno i zastrašujuće. Tako ću sljedećih 9 godina biti svjedokom jednog od najkrvavijih ratova u Evropi i ispratiti hiljade ljudi na groblja”. Alexandra Boulat

Alexandru je predstavljao Cosmos, agencija njene majke, a zatim 10 godina, do 2000., Sipa Press. Njene vijesti i igrane priče objavljivane su u mnogim međunarodnim časopisima, prije svega National Geographic Magazineu, TIME i Paris-Matchu. Za svoj je rad primila mnoge najprestižnije međunarodne nagrade za fotografiju. Dobila je nagrade: Medijska nagrada Harry Chapin 1994. – Opsjednuto Sarajevo – reportaža o svakodnevnom životu u Sarajevu za vrijeme rata u Bosni, objavljena u knjizi ‘Materijalni svijet’; nagradu Paris-Matcha 1998. – Nasilje na Kosovu; Perpignan, Visa d'Or pour l’Image, 1998. – svakodnevni život i nasilje na Kosovu; nagradu Fotograf godine USA Photo Magazinea, 1998.; Infinity Award, Međunarodni centar fotografije, New York, 1999. – svakodnevni život i nasilje na Kosovu; nagradu Prekomorskog novinarskog kluba 2003. godine za njeno izvještavanje o Afganistanu, a proglašena je najboljom ženskom fotografkinjom od strane Bevento Oscara u Italiji 2006. Alexandra Boulat je pokrivala vijesti, sukobe i socijalna pitanja, a radila je i velike reportaže o zemljama i ljudima. Među brojnim raznovrsnim zadacima, izvještavala je o ratovima u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1999., uključujući Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo; pad Talibana, Iračane koji su živjeli pod embargom 90-ih i invaziju koalicije na Bagdad 2003. godine.

Samo dva dana prije terorističkih napada na Svjetski trgovinski centar u septembru 2001. godine, pridružila se grupi vrhunskih fotografa kako bi pokrenula kooperativnu agenciju Photo VII Agency zajedno s Jamesom Nachtweyjem, Garyjem Knightom, Ronom Havivom, Christopherom Morrisom, Antoninom Kratochvilom i Johnom Stenmeyerom. Njihova je misija bila “stvoriti nepokolebljiv zapis o nepravdama koje su ljudi stvorili i iskusili”. Njen stan u Parizu bio je prvo sjedište agencije. Godinu dana kasnije osvojila je nagradu World Press Photo za fotografije posljednje revije Yves St Laurenta. Četrdeset godina ranije njen je otac snimio prvu reviju ovog modnog dizajnera. Kolega iz Timea, koji je te godine radio s njom u Afganistanu, prozvao ju je ‘Nindžom s Nikonom’ jer se neumorno tjerala i imala je sposobnost utapanja u pozadinu, bilo da se valjala u prašini ili pentrala po gredama. Obukla bi se u crno ili kaki, što joj je omogućavalo da bude neprimjetna u sobi punoj aktivnosti i činilo se da se doslovno stapa sa svojim poslom. Nije ustuknula pred smrću i prihvatila je složenost života s osjećajem za apsurdno.



















Slavni francuski dizajner Yves Saint Laurent zatvorio je svoje urede nakon 40 godina u vrhu modne scene. Posljednju reviju visoke mode održao je u Centru Georges Pompidou u Parizu u januaru 2002. godine. Alexandra Boulat osvojila je drugu nagradu na takmičenju World Press Photo 2003. godine za kategoriju priča o umjetnost i zabavi.
©Alexandra Boulat, fotografija VII Agency za Paris Match.

Alexandri bojišta nisu bila strana; pokrivala je sukobe na Balkanu, od snažnih slika Vukovara 1991. godine, strahota rata u Bosni i Hercegovini, do fotografija masakara i egzodusa ljudi na Kosovu od 1998. nadalje. Uvijek svjesna rizika za vlastiti život, gonila ju je potreba da daje glas onima koji se ne čuju, svjedoči onome što se ne vidi i nekako shvati svo to ludilo. Bila je rijetka duša koja je mogla upiti ratni haos i nekako ga učiniti vidljivim za nas ostale. Alexandra Boulat objavila je dvije knjige: Paris u izdanju National Geographic Books 2002. i Eclats De Guerre (Krhotine rata), deset godina sukoba u bivšoj Jugoslaviji, koju je objavio Les Syrtes Image 2002. Također je objavljivala priče u časopisu National Geographic: Albanci: uništeni narod, februar 2000. i Očevici Kosova, februar 2000.

Dnevnik Alexandre Boulat | 4. novembar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina

“Sve ovo da bi se, u hladnoći i pustoši, ponovo otkrila fotoreportaža.

Treba voljeti… Voljela sam. Još uvijek volim, a osim toga imam prijatelje…

Za 10 stepeni je hladnije nego prošle sedmice. U sobi je hladno, nema struje. Nema grijanja. Nema vode. Mogla bih provesti mjesec dana fotografišući ljude s vrećama punim drva, muškarce koji vuku kolica s kanisterima s vodom. Mogla bih fotografisati svaki udar granate na tlu, svaku zjapeću rupu na zgradama. Pse koji preturaju po kantama za smeće, siluete ljudi koji, osvijetljeni farovima automobila, noću prolaze. Izmaglicu nad više nego opustjelim ulicama, nad Alejom snajpera.”

Dnevnik Alexandre Boulat | 5. novembar 1993. | Sarajevo, Bosna i Hercegovina

“Volim fotografiju i volim posmatrati. To je sve.

Neću se uzrujavati. Ali postoji jedna osjetljiva granica koju se ne smije preći u ovoj novinarskoj profesiji i nekoliko osjetljivih tačaka koje se tiču ove profesije ako želi ostati ono što je određuje: svjedočanstvo.

Novinar je svjedok, može biti i voajer, može utjecati na ljude svojim svjedočenjem, ali ne smije postati osoba od utjecaja, u suprotnom postaje politička ličnost. Misija novinara je vrlo jednostavna i ona ne smije prelaziti svoje okvire. On je svjedok, i to je to. On sam po sebi ništa ne mijenja.”

(ostatak galerije slika iz Sarajeva možete pogledati ovdje)








Ruka jedne od žrtava Obrinja. Srpske snage ubile su otprilike dvadeset Albanaca u masakru prije početka kosovskog rata. Mnoge žrtve bile su žene i djeca. Šume Obrinje, Kosovo. Novembar 1998.
©Alexandra Boulat








Sahrana u Peći za lokalnog Albanca kojeg je policija ubila tokom demonstracija za nezavisnost Kosova. Kosovo 1998.
©Alexandra Boulat

Alexandra Boulat je bila arhitektica jednog od najsmjernijih, fokusiranih i najborbenijih djela o  žrtvama – posebno ženama – sukoba i nepravde našeg doba. Imala je zavodljivu ličnost, naslijedila je ljubav i talent za fotografiju i posjedovala je duboku želju da pronađe conditio humana u sukobu i ratu. Prije invazije na Irak, vlada Sadama Husseina pažljivo je proučavala strane novinare prateći sve priče i fotografije koje se prenose iz zemlje. Mnogo je fotografa tako izbačeno iz Iraka jer se vladi nisu svidjele slike koje su vidjeli na digitalnim fotoaparatima fotografa i ekranima laptopa. S druge strane, Boulat je snimala na film – što je Iračanima otežavalo znati šta fotografiše. Znala je to, smjela je ostati i to je iskoristila da putuje po cijelom Iraku.




















Irak – Žene pod oružjem u vojnoj paradi u Tikritu, u Iraku, rodnom gradu Sadama Husseina, nekoliko sedmica prije početka rata u Iraku.
©Alexandra Boulat

Tokom posljednjih nekoliko godina radila je na izraelsko-palestinskom sukobu. Također je fotografisala porodični život Yassera Arafata. Ostali veliki zadaci uključuju priče o zemljama, o Indoneziji i Albaniji, i priča o narodu o marokanskim Berberima. Portreti i priče žena na Bliskom istoku – u Iranu, Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Jordanu, Siriji, Gazi i Zapadnoj obali. Bilo je to njeno putovanje kroz islam, fundamentalizam, rat, porodično nasilje, obrazovanje i mlade. “Žrtve rata u Iraku, Afganistanu i Gazi sputavaju revolucionarne i vjerske institucije u Iranu te je malo žena sklonih prihvaćanju zapadnog utjecaja. U svakoj zemlji zakoni ili moral ih strogo osuđuju zbog pokušaja bijega od porodičnog zakona i drastičnih tradicija. U ovom dijelu svijeta porodica i čast su prvo i jedino pravilo. Svaka žena koja je prihvatila moj fotoaparat s gracioznošću ili naivnošću ili često uz odobrenje muškarca, ima svoju priču. Od izbjeglica, hodočasnica, bombaša samoubica, tinejdžerki do orijentalnih lutaka koje pričaju o svom stanju, svojim ritualima, navikama, ljutnjama i radostima.” Alexandra Boulat
















Pakistan – afganistanske izbjeglice u Quetti. Septembar 2001.
©Alexandra Boulat




















Palestinke plaču u izbjegličkom kampu Jenin nakon što su ga Izraelci uništili. April 2002.
©Alexandra Boulat




















Afganistan – Dan predsjedničkih izbora u Heratu. Prvi put nakon 20 godina afganistanske žene glasaju za izbor afganistanskog predsjednika. Oktobar 2004. godine.
©Alexandra Boulat




















Iran – Obuka iz gađanja na Ženskoj policijskoj akademiji u Teheranu. Novembar 2004.
©Alexandra Boulat
















“Svijet fotografije nikada nije bio svijet isključivo rezervisan za muškarce. Mnoge su žene fotografi ostavile traga u historiji fotografije. Svakako, one su i dalje manje brojne od muškaraca koji se bave ovim poslom. Od putovanja, samoće, težine opreme, žene često više vole udobnost, uredan život i dom da odgajaju svoju djecu, odnosno konvencionalniji ženski život. Žrtve koje nameće ova profesija vjerovatno su teže za ženu nego za muškarca.”

Alexandra Boulat
fotografisao Jerome Delay

Najuzbudljiviji i najglamurozniji saputnik kojem ste se mogli nadati dok putujete pustom cestom prema zadimljenom horizontu. Alexandra Boulat je u mnogim aspektima utjelovljavala sliku žene fotoreporterke: Francuskinja, visoka, ravnih leđa, graciozna, upečatljiva. Nikad se nije vodila nečim manjim od staloženosti i stila. Hrabra i duhovita, njena legendarna raspoloženja mogla su biti hirovita i živahna, ali osjećaj njene svrhe bio je nepokolebljiv: “uslikaj” s jakim akcentom, bio je njen ratni poklič, a slikala jeste i to sjajno. Bila je samo jedna osoba, ali njenom smrću u oktobru, u dobi od samo 45 godina, banda se odjednom doima zaista vrlo malom, smanjenom mnogo više nego što bi bilo zamislivo zbog jednog gubitka. Uprkos slavi koja je uslijedila nakon što je njen rad prepoznat, neobično je ostala bez oholosti taštine koju su pretrpjele tolike njene kolege. “Hoohoohoo”, nasmijala mi se, nasmijala se sebi, jednog popodneva na Kosovu, čuvši vijest o nagradi koju je dobila za jedan određeni kadar. “Ne radim ja puno, ali ono što radim, dobro radim.” Anthony Lloyd






















“Volim fotografiju. I posvećena sam svom poslu i tako je posljednjih 15 godina. Zbog toga sam uspjela doći do pozicije koju sam postigla, sad radim za najbolje časopise, po zadatku na najboljim pričama, što mi daje mogućnosti da snimam slike koje mi se sviđaju, na način na koji ih volim snimati. Tako da znam šta je potrebno. Radi se o svemu. Vaše zdravlje, vaši strahovi i vaš sentimentalni život. Fotografija mora biti prva, bilo koja stvar koja nije povezan s tim, mora se ostaviti, zaboraviti, napustiti. Ta je obaveza neko vrijeme bila bolna, ali ne žalim.”

Alexandra Boulat
fotografisao Nikola Šolić

Udruženje Pierre i Alexandra Boulat, koje je osnovano kao uspomena puna ljubavi da bi promovisalo rad Pierrea i Alexandre Boulat i potaknulo rad fotoreportera, uz podršku LaScama – civilnog društva multimedijskih autora, uspostavilo je nagradu od 8000 eura. Nagrada se dodjeljuje profesionalnom fotografu bilo koje dobi, spola ili nacionalnosti koji želi na novinarski način pokriti socijalno, ekonomsko, političko ili kulturno pitanje, uz predočenje dosjea. Nagrada se dodjeljuje kako bi se pobjedniku omogućilo da napravi priču koja nikada nije ispričana, a za koju fotograf ne može pronaći podršku u medijima. Učešće je besplatno, a više informacija o načinu prijave možete pronaći posjetom ovih web stranica na kojima je također izložen njen rad: www.viiphoto.com i na www.pierrealexandraboulat.com

ALEXANDRA BOULAT je rođena 2. maja 1962. godine u Francuskoj, u Parizu.

Umrla je 5. oktobra 2007. godine u Parizu u Francuskoj, od komplikacija aneurizme mozga u Ramali, Palestina.




Naslovna fotografija Emmanuel Ortiz
Posebna zahvala  Annie Boulat
Hvala VII Photo Agency, National Geographic & The Guardian
Preveo Mustafa Čorbo
Korištena muzika ‘Debussy – Clair de Lune’
Pjesma je dopuštena za nekomercijalnu upotrebu pod licencom:
Attribution-NonCommercial 4.0 International (CC BY-NC 4.0)

© 2021 Sniper Alley. Sva prava zadržana.