Moj brat Amel je kupio ovaj sat za nekih 20 maraka. Mislim da je to bilo krajem 1994. godine. To je sad tako jeftino i nebitno ali u toku rata to je bilo pravo malo bogatstvo. Kupio ga je od prijatelja kojem je otac bio van zemlje. Mislim da nije očekivao da će se vratiti. Rat ubija nadu. Sadašnjost postaje prioritet. Možda ovaj sat neodgovara nekome ko ima šesnaest godina ali molim vas lijepo to je Seiko 5. Klasika. Otac je nosio isti i bilo je kul kopirati oca, imitirati svog uzora. Onaj osjećaj da ste odrasli.
Kad mi je brat ubijen, 3. maja 1995. godine, ovaj sat je bio prva stvar koju sam od njega naslijedio. Na silu sam ga naslijedio. Ne znam zašto i kako ali sam ga skinuo sa njega. Bio mi je na ruci prije nego što smo došli do bolnice. Bojao sam se da bi ga neko mogao uzeti od mene, da ću da budem uskraćen za ovaj sat. Sav umrljan krvlju. Njegov sat, moj sat. Došlo je moje vrijeme da kopiram svog uzora i to sam ponosno uradio. Bilo mi je dvanaest godina i imao sam na ruci ovaj veliki sat. Narukvica je visila ali sam ga nosio. Poprilično dugo ga nisam skidao sa ruke. Odjednom sam odrastao ali ne zbog sata nego zato što je Srpski snajperista ubio mog brata, na moje oči. Nisam više imao djetinjstvo. Jednostavno, nisam imao taj luksuz da budem dijete.
Ja danas posjedujem drugi Seiko sat.
To mnogo govori o uspomenama, sjećanju, traumi i kako mi želimo da pamtimo one koje volimo.
On je tu samnom, svaki otkucaj, svaku sekundu.
A što se tiče našeg sata, niko ga ne nosi.
Ne više.
Sada je samo suvenir.
Uspomena.
Skriven.
Vječan.
* ovaj sat je uvršten u virtuelnu izložbu ‘Ostatci Genocida’: www.srebrenicaexhibition.com
